Slijedi Karlova priča::
 
"Zaista Hvala svima od srca koji ste mi čestitali i koji ste pratili ove moje putešestvije.
 
Izgleda da sam uhvatio neki val prošli tjedan koji je malo pokrenuo i ujedinio cijelu Hrvatsku zahvaljujući nogometašima i stvarno šteta da nisu igrali dan prije s Turcima jer mi se činilo da bi imali i malo više sreće..
 
I sam sam bio jako iznenađen kad sam pobjedio prvu trku, čak sam u jednom trenu dok sam letio zadnjih 4km prema cilju, (ne vidim nigdje oko mene gužvu, jedva jedan ili dva iznad i malo naprijed) pomislio da nije trka poništena? Pogotovo kad sam vidio kako sa dvije trećine spida stižem i prestižem ovu dvojicu viših... kasnije sam pričao sa njima i rekoše da su gazili spid do kraja ali je 200m više bilo toliko više vjetra da je jedva išlo... Očito treba i sreća, ali mislim da i nju treba zaslužiti.. ili biti dovoljno budni da je se iskoristi.



Uglavnom se tekme svode 90% vremena na letenje u grupi, i to na momente si u prvoj grupi a onda preko doline na greben, ali tu je slabo i čekamo na nekoj padinici.. dolaze drugi i prelaze visoko u vodstvo, onda opet oni negdje zaglibe pa smo mi prvi.. (na drugoj tekmi dugoj 139km ovo se izrotiralo nekih pet puta..), tako da se rezultat odlučivao na kraju zadnjih 10-tak kilometara (naravno ako nisi iscurio prije).
 
Ova prva trka bila je čisti relaks i jako slična zadnjoj tekmi koju smo imali u Buzetu, kad smo za kraj imali - stari grad, pa - željeznicka, i - cilj nogometno igralište. Naime, i ovdje je prije cilja u dolini stavljena jedna visoka točka (2000m - poletište) zbog sigurnosti da ne bi jurili niski sa spidom u cilj koji je na nekih 1000m. Ta je točka bila neka vrsta klopke jer je trebalo do visok da bi se okrenula... dok smo letili prema njoj naletili smo na dobru termiku pa je većina pilota okrenula par krugova a ja sam samo produžio prema brdu jer mi se činilo da će i pred brdom dizati i tako je i bilo, stigoh sa taman optimalnom visinom, okrenem. U međuvremenu vidim 200m niže pilote koji vrte uz padinu jer se nemogu dovoljno približiti da okrenu točku... i dalje znate...

Uglavnom, nisam mogao vjerovati da sam pobjedio pa je zato bilo potrebno da pobjedim još koju pa da počnem kužit da je moguće... a bojim se da sam još uvjek pomalo sumnjičav.....
 
Drugi dan na brifingu xavier govori "jesterday the winner of the task was a one young pilot.... karlo bonacic" - neznam zašto se svi smiju i pljescu, ..new task 139km, u zraku miris izazova i lagano uzbuđenje, sjetim se Biondića i Hrge, znam da bi rado bili tu sad.

Umirujemo se i letimo skoro 5 sati, nakon prve tačke vraćamo se do starta (preetili smo skoro 30 km), imam osjećaj kao da ulazim u završnicu trke, ali pogled na gps mi kaže do cilja još 109km..., super, letimo preko klanaca i vrhova poput onih u Alpama (Tolmin), na nekim mjestima ne vidim baš mjesta za pristanak zato se leti opreznije i nastojimo biti što viši.. Vidim kasnije na karti da smo preletili pokraj čitave Andore.

Na 20 km od cilja razmišlja se već o finalnom doletu ali nitko ne želi riskirati jer oblaka više nema, teren prepun klanaca u kojima se ne vidi šta se krije, ne ide ni visoko, nešto vjetra ima prema cilju ali... nakon vožnje po padinama raspuhanim termikama tek zadnjih 10 km krećemo u cilj, onda pakiramo i brzo hvatamo prvi kombi jer očekujem duuugu vožnju natrag. Ispada da nam treba još 4 sata, tako da ovi sporiji stižu poslije ponoći, a rezultate ne vidimo do jutra kad vidim da sam bio 11, ukupno 3-ći.
 
Treći dan osjeća se umor od jučer i postavlja se malo kraća trka 94km, žele izbjeći 4 sata vožnje natrag do kasno u noć, pa je cilj tu kod mjesta isto kao i prvi dan. Ali zato trka postaje jedna od najtežih dosad, prvo se leti nekih 45 km niz vjetar po vrhovima kao i jučer (prema Andori - Istok, Jugoistok), a onda u vjetar vani nekih 20 km prema jugu i preko platoa i do grebena koji kao zid stoji između nas i okretne točke. Sreća da su oko mene grupe dobrih pilota jer ide puno lakše i brže nego kad bi se sam našao u ovoj situaciji...



Vjetar puše oko 20 - 23 km/h prema nama (na visini do 2400m) tako da koristimo spid (oprezno balansirajući) da bi k'o puževi išli prema sljedećoj točki - trećoj, koja je i zadnja pred ciljem. Tu smo pomalo već bez ideje, vidimo nekih 15-tak velikih orlova kako mirno vrte u leeside termici koja nas spašava i diže na nekih 2400 nad tom posljednjom točkom. Tu sam sa prvom grupom ali sve nešto još čekaju ili razmišljaju kako dalje.. do cilja je još nekih 22km, i dva velika vrha (prvi se zove Turbon...).
 
Meni se učini da se nema šta čekat i krenem prvi prema cilju, prvih 5 - 6 km tonem, a pogled unazad kazuje mi da drugi još čekaju. Povratka nema. Pokušavam što prije zaboraviti grupno letenje i sjetiti se onog kad sam letiš xc... sjetim se Biondića i mene u Australiji kad smo krenuli 4 km ispred svih ali iscurili... falila nam je još jedna termika i bili bi u cilju prvi, drugi...

Zanimljivo kako sva ta iskustva imaju veliku svrhu na kraju, i možda kad se najmanje nadaš pokaže se da se nešto ipak naučilo iz svega.

Već sam dosta nisko i skrećem udesno prema jednom klancu koji završava u obliku potkove a koji sam još prije snimio kao mjesto gdje bi moglo nešto biti... tu prvi put pomišljam - ako treba sletiti mogu gore na serpentinama.. ali nedam se takvim mislima i uskoro na rubu potkove skupa sa pticom uletim u +4m/s nagnut na kantu. Sa svakim krugom raspoloženje raste čak toliko da nešto pričam orlu koji mi je pomogao i koji vrti do mene... kad si čujem glas ipak brzo zašutim... (ljepša je njegova tišina).
 
Vidim iz one prve grupe krenuli su i drugi, a jedan mi se priključuje u stupu (kasnije vidim da je to Ogden Naish), dok nas dva dobivamo opet nešto preko 2000m, neki dolaze kasno i prenisko... Većina kreće ipak na južne padine Turbona dok ja produžavam po sjevernoj strani jer vidim da je cijela dolina prepuna kumulusa. Za mnom ide i Ogden, i postavlja se kao dobra varijanta jer je čitavo područje zaštićeno od vjetra pa ide dosta brže nego prije.. Tu pokušavamo još nešto vrtiti ali samo gubimo vrijeme pa na kraju krećemo prema cilju, on 50m ispred ali zato ja 100m viši. Imamo još neki 8km platoa koji treba preletjeti da bi ugledali cilj u dolini ispod...

Oba držimo spid i u početku smo na istom razmaku ali kako tonemo niže moja prednost u visini se pokazuje u većoj brzini pa ciljnu liniju prelazim skoro kilometar prije njega. Ostali se ne pojavljuju još neko vrijeme. Mene po slijetanju ljube, čestitaju a bogami i važu me s opremom i bez nje - sreća da sam u granici od 33kg (u mom slucaju 31kg).

Onda Xavier pokušava saznati.. ko sam ja, jesam već bio na nekim PWC?.. Koliko godina... Inace, ciljno vrijeme se računa pri ulasku u cilindar koji 1 km oko cilja, dok da bi se priznao cilj treba prijeći ciljnu liniju. To je isto zbog sigurnosti da ljudi ne gaze spid do ciljne linije niski, nego se mogu opustiti na 1 km..
 
Sutradan na brifingu na startu Xavier priča kako je prvi dan pobjedio jedan pilot, za kojeg su mnogi mislili a i pričali - Francuzi - kako je to slučajno, jer da je dan bio bez veze i kratka trka... (a i sam sam slično mislio) i kako je taj pilot jučer na dugoj i teškoj trci opet pobjedio...


 
Nažalost, već na tom brifingu znalo se da jedan pilot fali i da je nestao u jučerasnjoj trci koja je usput rečeno bila teška i palo je 5-6 rezervi, dvojica u se sudarila u zraku - od njih se Poljak povrijedio i završio u bolnici, Njemica Dorotea isto je letila preblizu grebenu u rotorima i završila na stjenama sa povredama glave i pršljena (kažu da je izgledalo kao da je ona stalirala krilo nakon kolapsa), i sam sam se pošteno prepao dok smo čekali pod bazom na otvorenje starta i bili uvučeni na nekoliko sekundi u nju sa hrpom pilota oko sebe, vidljivošću nula i slikom krila koji pada u a-stalu, letili smo tako s usima par sekundi - vjecnost) u tami prema malo svjetlijem djelu... tame do izaska...
 
Smrt pilota
Taj je dan trka postavljena 81km, ali je prva točka slabo odabrana prema vjetru, pa  je većina pilota nakon pokušaja leta do nje moralo odustati i vratiti se nisko opet prema startu gdje smo se spašavali opet gore, da bi čuli da je trka poništena.. Pretpostavljam da je u tom trenu i pronađen Dimitrij koji je stradao na jučerašnjoj ruti negdje između 2 i 3 točke, na onim grebenima, kad je vjerovatno nizak pokušao prijeći u privjetrinsku stranu..

Kažu da je morala biti brza smrt jer je kaciga bila smrskana i vrat slomljen. Svi smo pogođeni. Nikolaj Shorokov javlja majci tužnu vijest, i organizira se njen dolazak iz Rusije - jer je izrazila želju da vidi mjesto gdje je sin otišao.
 
Xavier kaže, paragliding je sport koji mnogo pruža ali i mnogo uzima. Ujutro odlazimo u mjesnu crkvu na misu za Dimitrija, misu drži jedan svećenik - misionar koji svojim riječima priča dirljivu priču o prijatelju u Venezueli koji se bavio ovim sportom i čiji je otac stradao iako je bio instruktor letenja. Dok gleda nas letače kako promatramo oblake, nebo i vjetar, i dok gleda kako putujemo nebeskim visinama izgleda mu kao da na neki način tražimo Boga i osjetio je na trenutak i malo zavist na tom osjećaju.
 
Natjecanje je završeno ranije zbog tragedije, a samo proglašenje obavljeno je mirno i s tužnim osmjesima na licima..

U čudnim vremenima živimo, teško je bilo zamisliti da ću stajati na postolju kao prvi uz Jan Marc Carona i Tomasa Brownera, a još manje bi bio rekao da je moguće da ću pri tom osjećati i tugu.
 
Al' eto pozdrav svima,
još jednom hvala svima na čestitanjima - sms i mailom
i čuvajte se,
Karlo