Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Sumrak Bogova ili Kraljevstvo Najbjednijih
(Rejting 0 od 5)
Trekking
Autor: Daniel Lacko   
Utorak, 10 Srpanj 2007 01:00
Eto reko da se prvi put nakon oživotvorenja našeg pustolovnog vjekovnog sna: pravog, domaćeg, vlastitog, hrvatskog adventure portala na hrvatskom serveru, i ja oglasim kao subjektivni izvještač s objektivnog natjecanja. Sve one željne ili navikle na savršene statističke podatke kakvima nas obdaruju Janko i ini njemu slični, unaprijed upozoravam da u ovom izvještaju ne budu našli gotovo nikakvu brojčanu informaciju. Isto tako upozoravam sve da je tekst prilično dug. Čak mislim da je to više osobni terapeutski članak kojim sam htio raščistiti svoje ultra-traume, nego ozbiljan izvještaj na koji bi se čitatelj mogao osloniti ili pozvati. Kako bilo da bilo, svejedno molim objektivni sud da procijeni jesam li u kvantiteti slovkanja nadmašio Churu.
Obično svoje tekstove počinjem nekom poukom ili velikom misli, ali kako mi je Šivak nedavno zaprijetio da sve takve životne istine smijem iznositi samo na povratku s Jutarnje gelender lige, u subjektivni izvještaj svoje prve službene Ultre krećem bez nekih velikih riječi. U krajnjoj liniji, djela govore i više od riječi, a osim toga, JGL-u dugujem barem toliko. Da nije bilo iste, ne bi ni ovog izvještaja bilo. Pet šest zornjaka s dečkima i curama do Gelendera i jedna Puntjarka i eto mene na startu Ultre spremniji i utreniraniji nego ikad (i s malom strepnjem da se možda nisam pretrenirao i uništio poslovičnu svježinu).

Dva su temeljnja razloga koja su me nagnala da se prijavim na Velebitsku ultru. Kao prvo htjedoh vidjeti mjesta na kojima sticajem okolnosti još nikad nisam bio, a oduvijek sam planirao (Sveto brdo, Vaganski vrh, Stap).  Drugi razlog je čisto onaj natjecateljski; kad sam se već toliko utrenirao, šteta bi bilo ne isprobati se na jednoj takvoj monumentalnoj tekmi. Nakog JGL-a sam prvu Puntjarku odradio u vremenu osobnog rekorda i lakše nego ikad, što mi je dalo optimizma i samopouzdanja da se ipak prijavim na Ultru. Jes da me malo zabrinjavala činjenica da je trasa do Puntjarke nešto kraća od ove velebitske, ali znate kako je kad te ponese... osim toga 102,4 km ovak kad se napiše ne zvuči tak strašno.

I tako da ne duljim s uvodom, eto me na startu. Cik zore, gomila ljudi, atmosfera prava kućna. Uživam totalno. Večer prije susrećem Stefana; fotoreportera free-lancera iz Njemačke s kojim sam se upoznao i prošao puno novinarskih zgoda na Eco-Challengima u Maroku i Patagoniji. Počeo je i on odlaziti na utrke, uglavnom samo planinsko trčanje. Auto Porsche, oprema boli glava, partnerica mu oličenje planinske iskusnjare; mršava, žilava i kak bi I.K. onomad izjavio, izgleda spremna k'o vojnik Wermachta prije odlaska u bitku. Još jedan razlog za nabrijati se na startu; neću valjda dopustiti da me okupatorski drugar dobije na mom terenu.

Skoro točno na vrijeme, iziđe Šima pred nas nagomilanih na izlasku na magistralu kod hotela Alan, izreče nešto tipa 5, 4, 3, 2, 1 i krenusmo. Naravno, kako to uvijek na početku biva, stampedo. Ne osjećam bolove u leđima koji su me ničim izazvani mučili zadnjih desetak dana. Zahvaljujem bezbroj puta NLO Kaštelanki, kojoj nije bilo teško večer prije skinuti zavoje s izranjavanih ruku i nogu i poštenu me izmasirati.

Do planinarskog cilja tj. ultraške tradicije, daklem krug Mala Paklenica, Sveto brdo, Vaganski vrh, Marasovci i Velika Paklenica) dogodilo mi se nekoliko predivnih stvari. Od zadnje trećine kanjona Male Paklenice prikačio sam se Elviru i Dariji. Bio sam u utrci s mojim idolima i najdražim pustolovcima još od tamo prvog Cro-challenga. Često smo se posljednjih godina pokušavali dogovarati za pokoji zajednički trening, čak sam ih pokušavao nagovoriti da me u slučaju kranje nužde slobodno smatraju kao, ne znam, drugu ili treću rezervu... a sad eto me s njima u pravoj trci. I što je najbolje, super mi ide. Pratim ih bez problema. Tu nam se negdje prikrpaše i Nijemci tako da sam imao kontrolu i nad Stefanom.

Ubrzo otkrivam što čini prave pustolovne trkače kao što su Darija i Elvir. Fokusiranost i dosljednost koji jednostavno mrvi konkurenciju. Kao što rekoh, nisam imao problema pratiti njihov tempo. Međutim svaki trenutak opuštanja ili greške i odoše oni. U jednom trenutku grana mi je odbacila naočale i nisam ih mogao pronaći jedno desetak sekundi. Odoše Darija i Elvir. Stignem ih, ali onda bacim pogled diveći se ljepotama Velebita, i jopet njih nema. Stanem se umiti na Ivinim vodicama, oni nestadoše. I tako to valjda ide na njihovim trkama, jednostavno nigdje ne gube vrijeme, samo grabe i grabe.

Sada se i ja počinjem igrati pravog trkača i prolazim kraj par vidikovaca ne bacivši ni pogleda. Mislim si na partnerku Teu koju na utrkama često uznemirava moja naklonost povremenom uživanju u prirodnim ljepotama i žao mi je da sad ne vidi koji sam surovi trkač postao.

Naše sam pustolovce počeo stizati na usponu za Sveto brdo, nakon Vlaškog grada. Elviru očigledno ne ide. Darija ispred, zove ga, bodri, ali vidi se da mu je korak težak i da ga nešto muči. Usprkos toga, trebalo mi je malo vremena da se odlučim prestići ga. Ipak nije to bilo tko. Kaže da nastavim s Darijom, jer da se on ne osjeća dobro.

Na Svetom brdu (ipak) bacam simbolični panoramski pogled i bez obzira što sam joj se nudio ostavljam Dariju koja odlučuje pričekati Elvira i vidjeti što je s njim. Stefan i njegova Julija već su dobro odmakli naprijed i vidim da Dariji nije lako gledati kako joj suparnica odlazi. I znam da je neće pustiti samo tako.

Zadovoljan vremenom do Svetog brda (četiri sata) i time kako se osjećam, nastavljam po grebenu i prolazim Vaganski vrh u solidnom trčečko-brzohodačkom tempu. Malo usporavam tek na nizbrdicama, štedeći koljena i stopala da se ne masakriram kao sa Zavižana prošle godine. Taman prije kontrole na Marasovcu eto i Darije. Da je Elviru dosta loše, da ona juri Nijemicu i da super da me stigla i da će imati s kime provesti noć.

Ljudi moji, koja sreća, koji zanos, koji ponos!!! Ona s velikim "O", Darija, me poziva da se trkam s njom?!! Naravno da zaboravljam na oprez i koljena (pa šta ako se nešto i dogodi, današnja medicina čuda radi) i sjurujemo se niz strmec prema Planinarskom domu. Mali zastoj koji je završio sretno za mene uzrokovalo je otkriće na Marasovac kontroli da sam izgubio kontrolni karton. Dilemu oko toga vraćati se po karton i ostati u utrci ili neslužbeno nastaviti s Darijom brzo rješavam. Uostalom da je taj karton tak važan, značajan i ozbiljan ne bi ga Šimun valjda nazvao "evidencijski listopad". Malo iza Marasovca stiže nas Pečo i kaže da je 'ovaj iza njega' našao moj karton. Krećem poštenom nalazaču u susret i uz malu nelagodu, ali sretan što je tako ispalo, uzimam svoj potpisani karton i pozdravljam čovjeka koji se vraća na kontrolu, jer eto u toj žurbi i gužvi s kartonima nije potpisao svoj.

Do Planinarskog doma se više-manje šlepam iza Darije koja juri niz sipariće i staze kao luda i Trickera Senada koji nam se pridružio. Od Doma do neposredno prije cilja preuzimam ulogu 'zeca' i vučem Dariju po dugačkom kanjonu komu nam se činilo da nema kraja.

Na tranziciji vidimo Nijemce koji hvataju hladovinu i odmaraju se što Dariju jako veseli. Dogovaramo se da ćemo probati što prije krenuti i pobjeći im. Totalno sam sretan jer je vrijeme od osam sati višesatno nadmašilo moja očekivanja i nade. Došao sam na tranziciju par minuta iza planinarskog pobjednika, Pečine, koji je onako uz put, također član ranojutarnjih gelender kružoka. Da ne govorim da je Tea (praud tu bi hr partner), pobjednica u ženskinja i 6. u ukupnom poretku također hodočastila Gelender. Kažem vam, ima nešto u toj JGL što ljude čini uspješnijim.

Što se ultraša tiče, navodno ih je već oko 16 odjurilo naprijed.

Po dogovoru, uzimamo stvari i krećemo dalje prije Nijemaca. Izgleda da su i oni nabrijani na nas, budući se žurno počinju spremati čim su vidjeli da smo krenuli. Ti bokca, u pravoj sam trci, pomislih si ponosno i veselo koračajući uz Dariju prema Manitoj peći.

Na ovom mjestu moj labuđi pjev, veselje, radost, svježina i ostale slične konotacije polako prestaju i počinje nažalost mnogo dulja agonija. Već pri prvom usponu prema Anića luci nekako primjetih da mi tempo i nije više tako živ te korak lak kao do sada. Sunce je pržilo žestoko i noge su mi najednom postale olovne. Jedva sam dočekao izvor ispod Anića luke (tek 15-tak minuta od tranzicije) i stao se malo osvježiti. Darija kaže da nastavlja pomalo i da ću je stići. Razveselilo ju je i to da smo uz put sreli Elvira koji je izgledao potpuno oporavljen i spreman na povratak u utrku. Bilo je to posljednji put da sam vidio Dariju. Dok uživam u osvježavajućoj vodi pridružuje mi se Stefan. Kaže da se mora osvježiti, a da mu je Julija rekla kako nastavlja pomalo i da će je stići. Očigledno je da obje cure puno bolje podnose vrućinu od nas, a i da su dosta 'napaljene' na ljuti međusobni okršaj. Nakon što smo se kao osvježili, Stefan nastavlja oštro i ostavlja me iza sebe, a ja u čudu hodam s noge na nogu kao nokautiran. Uspon do Manite peći po totalnom zvizdanu bez imalo hlada me ubija. Prestiže me i Majk, drugi Nijemac, stari znanac sa valjda svih Terra. Jedva se nekako dovukoh do kontrole. Tamo Šivak navodno već dva sata kontemplira bi li ustao ili odustao. Tamo Stefan sopće izvaljen na klupici i kuka nešto o vrućini i da je ovo strašno i da je Mont Blan mačji kašalj prema Velebitu. I tamo eto i ja, na drugoj klupici s neodoljivom željom da što duže sa Stefanom evociram naše Eco-Challenge uspomene. Šivak se u međuvremenu valjda nešto oporavio budući mi je uspjelo ono što svim prethodnicima nije - nagovoriti ga da ne odustane, tj. da proba doći barem do sljedeće kontrole, gdje ga u najgorem slučaju mogu lijepo vratiti autom.

Uskoro se našem malaksalom društvancu pridružuje Senad the Tricker i Brane Slovenac. Kažu da je i Elvir tu iza ugla, odmara u hladovini i nije mu dobro.

Nakon desetak minuta skupljam dovoljno snage za odlučiti nastaviti dalje. Pridružuju mi se Brane i Senad. Kasnije sam saznao da je Elvir ovdje odustao, baš kao i Stefan koji je zamaknuo malo iza flanjke i zatim se vrlo brzo iscrpljen vratio.

Nekako mi je sad bilo lakše kad nas je bilo troje patnika. Taj mi je dio iza Manite peći sa svojim usponom kroz kamin inače jako drag, lijep i zanimljiv, ali ovaj put mislio sam samo na svaki sljedeći korak. Izgleda da mislim nešto brže od pratećeg dvojca jer ih ostavljam iza sebe. Imam problema s grčevima. List. Gornja lođa. Donja lođa. Stopalo. Čak u jednom trenutku grč u čeljusti?!?  Ne obazirem se na njih, jer znam da me uvijek nekako prođu. Pri spustu prema sljedećoj kontroli već se osjećam nešto bolje, ali izgubih marku i zapucah se u neki gustiš. Dok sam razmišljao da li da krenem dalje u proboj (što znam da često  završi lošije i napornije) ili da se vratim natrag (što mi je onako iscrpljenom teško padalo) stigao me i Brane koji me nagovorio na sigurniju varijantu. Vrlo brzo se vraćamo na markirani put i kukajući od vrućine dolazimo do kontrole na kraju Rojsovog puta. Već smo se, ničim izazvani 'popeli' do 12. mjesta. Od Braneta saznajem da je i Senad odustao zbog bolova u trbuhu i mučnine. Tu smo se oprostili i od Šivaka koji je definitivno odlučio stopirati nekoga do kampa. Ubija nas vrućina i obojica izgledamo dosta loše. Iscrpljeni smo, ali odlučujemo još stisnuti do kapelice na Velikom rujnu i tamo se dobro osvježiti i odmoriti. S obzirom na okolnosti čak smo opalili i dobar tempo, samo da što prije stignemo do osvježenja.

Nekako sam bio siguran da ćemo kod šterne naći i cure. Očekivao sam da će se, sigurne u svoj plasman, dogovoriti da zajedno odrade utrku i podijele nagradu za prva dva mjesta. Pomalo fatamorganično sam vidio Dariju i Juliju na Rujnu, kako se sretne i vesele u badićima izležavaju i 'kupaju' kraj bunara.

Naravno, skroz krivo. Kada smo došli na Rujno, ni od koga ni traga ni glasa. Cure su, kasnije saznah, doduše provele jedan dio zajedno, ali je onda Julija pojačala tempo, odvojila se i....izgubila. Nekoliko sati docnije po mrklom mraku srest ćemo je samu i izgubljenu na putu prema Jelovoj ruji.

Dakle od druženja s razigranim vodaricama s krčagom na glavi ništa. Ali zato nas šterna blagosilje svojom vodom i vraća u život. Po planu, pustili smo si dosta vremena za odmor. Jedino što me muči je hrana. Jednostavno ništa ne mogu staviti u usta. Do Paklenice sam pocuclao par gelova, s apetitom sam pojeo sendvič u tranziciji, ali sada ne mogu pojesti ni zalogaj. Pokušavam na silu pojesti jednu energetsku pločicu (one su u stvari i jedina hrana koju imam), ali ne ide. Znam da to nije dobro i počinjem se brinuti kako će se to odraziti na daljni tijek utrke. Prvi put na nekoj trci imam osjećaj da se može dogoditi da ne uspijem. Naravno, o odustajanju nikad ne razmišljam, ali baš me počelo proganjati zla misao kako ću imati problema sa želucem, a neki nesretni GSS-ovci problema samnom.

Voda iz bunara odnijela je međutim i sve te crne misli i nakon jedno pola sata uživanja i odmora spremismo se i odlučismo krenuti dalje. Polazak je na par minuta prekinuo novi član naše družbe, Ivan Lončar, kojeg smo pričekali par minuta da se natanka. Duži mu odmor nije trebao, jer je kaže, svoju krizu odradio ranije, još na potezu oko Vaganskog.

Dugi hod po Rujnima raznim i prekrasnu šumu i pejzaže prema Stapu s utrkne strane nije shodno spominjati. Jednolični tempo, duuuuuga šetnja u smiraj dana. Negdje na Malom rujnu srećemo Feru i jednog Slovenca (sori, al' zaboravih mu ime). Još jedan domaći superheroj je odustao. Do Stapine nas hvata mrak, a na putu prema skloništu na Stapu srećemo prvo Bojana, a petnaestak minuta zatim i Mauricija. Bojanu je trebalo četiri sata za krug Stap-Jelova ruja-Panos-Stap. S time da kažu da je put do Ruje malo orijentacijski teži jer je šumarija prokrčila neke puteve, uništila dosta markacija i zatrpala puteve. Kasnije nam to potvrđuju i Mučnjak i Janez koji su rekli da su se namučili za dana i da bismo po noći mogli imati dosta problema. Računam da će nama trebati barem šest sati što znači da teško da možemo stići na cilj (ah, cilj, kako to gordo i daleko zvuči, op.a) prije podneva. Time moj plan da rano ujutro banem u kamp i cikom i vikom probudim sve usnule drugare i drugarice pada u vodu.

Na Stapu saznajemo da smo se u međuvremenu popeli na šesto mjesto. Iako što se vremena tiče potpuno neusporedivo s vodećim zvjerima (to kako oni jure je meni potpuno neobjašnjivo i čudesno), ovako visok rezultatski plasman nadmašio je sve moje nezdrave ambicije.

Dok se pripremamo za noćnu navigaciju nažicao sam dežurnog mladca pola peciva. Jedva sam ga nekako na silu pojeo, ali bolje mi je sjeo od onih energetskih pokušaja.

Konačno, skupili smo hrabrost i krenuli prema Jelovoj ruji. I tu počinje dio utrke na koji sam (uz onu početnu jurilicu po planinarskoj trasi) najponosniji. Bilo mi je jasno da se ne smijemo izgubiti, a iako mi je baš gušt i fora igrati se orijentacije po prirodi, povijesno gledano nisam baš bio najuspješniji u tome. No ovaj puta, svjestan ozbiljnosti situacije, od samog početka sam pažljivo kontrolirao kartu, azimute, vrijeme i teren i zaista sam u svakom trenutku znao točno gdje smo i kamo trebamo ići. Orijentacijski rezimetak je taj da smo cijeli krug od Stapa do Stapa prošli bez problema s tek rijetkim traženjima poneke markacije ili sporadičnom korekcijom eventualne stranputice. Još jedna pozitivna stvar s ovom noćnom orijentacijom je bila ta što sam se tako zabavljao i fokusirao na kartu i kretanje, da mi je noć prošla za čas. Nisam osjetio nikakav umor, krizu ili potrebu za snom.

Negdje prije dolaska na Jelovu ruju presreli smo i izgubljenu Juliju koja nam se razveselila i provela noć s nama. Ostavila nas je kasnije na Stapu, odjurivši kad je već svanulo i kad je bila sigurna da se više neće gubiti. Na rujnoj kontroli dogodila se Božena; žena koja me je spasila. Dala mi je pola kruha i neki fini sir kojeg sam začudo mogao jesti. Grickao sam ga pomalo do kraja utrke i siguran sam da ga nije bilo da bih negdje putem kolabirao. Božena, živila!!!

Što se nas trojice tiče, povratak sa Stapa unio je novu živost u naše redove. Znali smo da je sada svaki korak bliži cilju i da ćemo sigurno dobiti 'finisher' majicu. Jedino što nismo znali je to da ćemo se usprkos svemu svejedno još dosta napatiti.  A jesmo se. Dovoljno je reći da u tih nešto više od sedam povratničkih sati nismo prozborili gotovo ništa, osim poneko ponavljanje jadikovki tipa "Isos kaj je vruće" ili "Pa kol'ko toga još ima".

Put preko Rujna bio je pravi pakao. Iako je bilo tek osam sati ujutro, sunce je pržilo nemilo. I opet smo se jedva nekako dočepali kapelice i opet nas je voda oživila. U stvari kad sad mislim o tome, cijeli je povratak bio grozan. Spuštanje na Rojsovu cestu, pa odlazak preko Njiva do kanjona bez imalo hlada i daška vjetra po suncu koje prži mozak uopće nam nisu dali da se guštamo što se približavamo cilju. Zadnjih par kilometara niz kanjon Velike paklenice smo valjda kao u NOB filmovima prošli iz inata.

I onda smo došli na cilj. Patnje prestaju i počinje gušt. Međutim kako cilj ovog teksta nije guštati nego rješiti se trauma i kvantno nadmašiti Churu, neću spominjati ništa od tih gušti. Ni toplu (točnije, hladnu) pivsku dobrodošlicu, ni druženje s ostalim dragim istomišljenicima, prepričavanje zgoda i nezgoda, proglašenja, dočekivanje ostalih i sve ostale dobro nam znane blagodati koje nam se događaju nakon ovakvih utrka. Sve vi to dobro znate.

Spomenuo bih samo još jednu konstataciju koja se tiče osobne mi težine. Kada i ako se važem, obično to činim ujutro kad se probudim, na tašte, olakšan svih nuždi, gol da slučajno ne bih jezičac pomakao za težinu neizbježnih tangi. Na vagu stajem nekoliko puta, a kao konačni službeni rezultat uzimam najlakše mjerenje.

Nakon ulaska u cilj odmah sam popio dve velebitske pive, pojeo sladoled i Montana sendvič. Zatim pojedoh najbolju pizzu ikad, zalivši je s jednom kokakolom, velikom pivom i tri deci hladne mineralne. Na proglašenju popih još malo mineralne. Putem se nacjeđah s još malo kokakole. Doma sam se bacio na mahune i pojeo veeeliki puni tanjur, uz još ponešto kruha i nekog finog, hranjivog sirnog namaza. Za kraj popih još oko pola litre mineralne. Kao taj i takav, navečer i punog sebe stao sam na vagu i bio četiri kile lakši od posljednjeg najlakšeg mjerenja.

Eto. Pa svi vi koji patite zbog težine odlučite jel vam je bolja neka UN dijeta ili Velebitska ultra. Na ultri se najedete ko životinje, a vratite lakši nego ikad. I sve to samo za 350 kuna.

Fotografije i rezultati Velebitskog trekinga ovdje.

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI


NAJČITANIJI ČLANCI (zadnjih 30 dana)






AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.