Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Biokovski vuk plavih očiju
(Rejting 5.00 od 5)
Planinarenje
Autor: Hrvoje Tomljanović   
Ponedjeljak, 06 Ožujak 2017 22:20

Priča o ovoj zimskoj turi počela je negdje 2-3 tjedna prije alpinističkog kampa “Glavno da se klajmba” što se održava u Gornjim Brelima podno Biokova. U početku nas je bilo šestero, ali zbog raznih obaveza smo samo Vanja, Luka i ja (Hrvoje Tomljanović) nastavili ovu priču.

2007. godine troje članova planinarskog društva SAK EKSTREM iz Makarske ovu su stazu prošli u zimskom periodu od prijevoja Dupci u smjeru Baćine u dužini od 100km i u tu svrhu su dodijelili titulu Biokovski vuk.

Naime, ova staza ima svoju povijest od 1979.godine kad se zvala Biokovsko Partizanska Staza - BPS, ali o tome ću malo kasnije.

 

Zahvaljujući alpinističkom kampu koji se ovdje održava stekli smo poznanstva i prijatelje koji su nam bili od VELIKE pomoći cijelo vrijeme. Bili smo u stalnom kontaktu sa Milanom, iskusnim liscem i dugogodišnjem članom HGSS stanice Makarska te Ivanom Rakićem koji je 2007. godine bio jedan od trojice koji su ovaj pothvat imenovali. Entuzijasti poput Milana Bulatovića, Ivana Rakića, Ante Šarića, Voje (predsjednik SAK-a), Jadranka Jerkovića i Paška su učinili ovu avanturu mogućom.

Plan je bio da idemo kad Biokovo bude prekriveno snijegom, a što nije bas česti slučaj. Na sreću, nismo morali dugo čekati jer već početkom siječnja snijeg je zabijelio njezin prekrasan “alpski” greben i pakiranje je moglo početi. Stigli smo u Bašku Vodu za vikend (21.01)spremni više manje sa svime, osim još jednom posjetiti Lidl i to je to. Našli smo se sa našim vjernim pratiteljom Milanom koji nas je odveo na start, a ujedno se pobrinuo da nas dočeka na cilju kad sve završi.

 

Startali smo u ponedjeljak u 06:20h iz zaselka Bartulović i krenuli markiranim putem prema sedlu gdje napuštamo markaciju te krećemo dalje grebenom prema vrhu Ščirovac. Opremljeni svim potrebnim za zimske uvjete stavljamo kacige, provjeravamo pojas i škripanje gojzama moze početi.

 

Planinarski put prati greben u smjeru JI nekih 100m ispod sa vlaške strane. Do samog vrha Ščirovca 1619mnv put je bio isprekidan prekrasnim vizurama s jedne i druge strane masiva, ali i zahtjevan zbog visinske razlike od 1250m sa mjestimičnim detaljima II-III. Najviše nas je oduševljavala činjenica da tako opremljeni napredujemo sa prekrasnim pogledom na neposredno more i otoke, a sunce pići bas kako treba. Vjetar nije bio toliko jak, pa nam je bio od koristi jer se nismo preznojili. Kad smo stigli na Ščirovac pogled na ono sto nas čeka je bio impresivan. Jasno su se vidjeli vrhovi sv.Ilije, V. Šibenik, M. Šibenik na zapadu i sv. Jure na istoku. Put je dalje nastavljao grebenom preko Ilije i prema vrhu Motika što je ujedno i najatraktivniji dio grebena. Na tom dijelu je bilo nešto više leda nego snijega zbog same formacije i bure koja je tome pripomogla. Na Iliji radimo pauzu od 5min i idemo dalje jer nas čeka još puno kilometara, a vrijeme curi ko pijesak. Noge su se kretale sporije nego vrijeme, pa smo shvatili da prvu noć nećemo spavati na Lokvi, kako smo planirali, nego na Osičinama.

 

Prolazeći kroz dubok snijeg na putu prema vrhu Motika znamo da je baš lijepo prtiti, ali bilo je vrijeme da nadjemo šumarsku kuću Osičine iznad Basta i tamo prespavamo. Na trenutak smo izgubili markaciju, pa smo još malo prtili. U tom trenutku shvatiš kak bi bilo divno da imamo skije ili krplje, ali stižemo u kućicu nakon 12h hoda.

Kućica je totalno opremljena, pa smo ovdje pojeli, prespavali i napravili novu zalihu vode i čaja. Sljedeće jutro ostajemo nažalost bez trećeg člana Luke, jer su ga leđa jako bolila pri usponima te nas nije htio usporavati. On se spustio u Bast, a Vanja i ja smo nastavili dalje.

Danas je slijedila dionica preko Lokvi do Vošca. Prolazeći preko Motike napuštamo vrhove Veliki Šibenik i Bukovac. Zimska bajka.

 

Oslobodili smo se napokon propadanja u snijegu, koje može psihički iscrpiti čovjeka i napredujemo brže. Grebenima raznih vrtača i jama stižemo na planinarsku kuću Slobodan Ravlić na Lokvi od koje se putevi križaju prema Vošcu, Bukovcu i V. Šibeniku. Kuća je čisti sex! Oprostite na izrazu, ali sama pozicija i opremljenost su dovedeni do samog vrha hedonizma. Uz blagovaonu sa predsobljem kuća sadrži ljetnu i zimsku sobu, a unikatnost je posebna prostorija sa kamenim rostiljem i pekom!!! Hobotnica na 1400mnv… To bi bilo zanimljivo jednom izvest. Stali smo 10min i krenuli dalje.

 

Prolazeći vrh Štropac nastavljamo brzo prohodnim dijelom prema Vošcu gdje ćemo prenočiti. Snijeg je prisutan ali nije više tako dubok. Neočekivano taj drugi dan „letili“ smo prema našem sljedećem prenočištu i nismo osjećali veliki umor, a kad smo ga ugledali dobili smo još snage. Stigli smo u dom na Vošcu taman prije zalaska i tu smo se najeli doma napravljenog kuhanog graha, te uz par noćnih fotografija otišli spavati.

 

Treći dan nas je dočekala lakša dionica puta jer ona vodi asfaltnom i makadamskom cestom, ali nam se zato povećava opterećenje zbog šatora koji smo skupili sa Ravne Vlaške (vidikovac). Makadamom pored vrha Kimet i Vitrenik napredujemo prema zaselku Šošici i sljedećem mjestu Brikva, od kuda počinje uspon na Sutvid 1155mnv. Prolazno vrijeme nam je dalo dodatnu motivaciju da se popnemo na sedlo podno vrha i postavimo šator, jer stigli smo sve prije mraka. Nagrada je bila još jedan u nizu divnih izlazaka i zalazaka sunca. Zabavljali smo se vatrom i opcijama na novom fotoaparatu. Nismo puno spavali tu noć zbog veselih zvukova izvana, a Vanja pogotovo zbog mog hrkanja koje mu je ljepše od bilo kojeg zvuka. Temperatura očekivano niska ali neka tako bude jer spavam u domovima, a u šatoru volim mislit da spavam. Ranom zorom smo bili već na putu za vrh i tu dobivamo ovu drugu nagradu: izlazak Sunca, koju koristimo za nekoliko čarobnih fotografija. Nastavljamo grebenom uz more preko bezbroj škrapa prema vrhu Sokolić 788 mnv i dalje Drveničkim stinama prema kamenoj kuli koja je najniža točka ovog dijela grebena. Teren je bio tehnički zahtjevan i vrlo pogodan za izvrnut zglob ili još gore slomit nešto. Sva sreća mi smo prošli bez ikakvih ozljeda, ali uz veliku koncentraciju pri svakom koraku.

 

Od Sutvida do Drveničkih stina nadmorska visina nam je bila za 500-700m niža u odnosu na prošle dane, ali je zahtjevan teren po škrapama to nadoknadio. Kod kule se put spušta markacijom prema zaselku Višnjica – Kokorić gdje tražimo mjesto za noćenje. Mislili smo da nećemo trebati silaziti sa hrbta nego nastaviti dalje, ali to izgleda moguće jedino ako želiš još 2 dana duže ostati. U zaselku Višnjica dočekao nas je iskusni lovac Bogdan koji nam je nakon kratkog druženja i par dogodovština s puta, ponudio da spavamo u kući umjesto da podižemo šator, što smo mi s osmijehom prihvatili. Uz jutarnje ispijanje kave dobivamo detaljne upute za nastavak puta i ujedno posljednju dionicu, ali samo do pola. Koliko je znao toliko nam je dao. Prolazom kroz lovišta dolazi do izražaja orijentacija jer ovakav teren nismo imali do sada. Nismo na grebenu i nemamo baš neku preglednost, ali kompas i kartu rasturamo bez većih gubljenja.

 

Brzo smo napredovali prema Podačkom polju i kapelici iznad Zaostroga. Ovaj dio je problematičan jer je jako loše markiran na takvom terenu koji je prostran i teško prohodan. Na logičnim mjestima ima hrpa markacije, a na mjestima gdje bi ih trebalo biti nema..križanja ili skretanja. Ovdje smo nailazili na markaciju BPS koja je u „ono“ vrijeme označavala Biokovsku Partizansku Stazu, koja je počinjala u Baćinama i završava u Gornjim Brelima. Brist-Briške stine su sljedeći putokaz koji pratimo u smjeru JI, a po putu susrećemo još nekoliko kapelica posvećene raznim svecima. Biokovo ima 87 crkvica i kapelica. Kako dan odmiče mi se još uvijek borimo sa obraslim i neodržavanim putem u kojem sam ja potrgao ruksak. Prvi put. Nakon toga uslijedio je moj pad preko ploča i razrezanog dlana te lijevom nogom zaključan između dva bloka. Vanja i ja smo to brzo sanirali i krenuli dalje. Sva sreća ništa ozbiljno. Skakutali smo kao divokoze već vidno pod adrenalinom kad su meni obje noge kliznule skupa s kamenjem prema dolcu. Ovaj dio je orijentacijski zahtjevan, a još k tome i jako slabo održavan te se lako izgubiti.

 

Kad smo napokon izašli na čistinu dobili smo i na visini, te smo stigli do prijevoja ispod s.Paškala što je značilo da je kraj jako blizu. Trenutni torpedo u nogama i glavi zbog uvida da završavamo turu se stvorio odjednom. Poletili smo prema vrhu sv.Ilije iznad Gradca. Staza okružuje sv.Paškala i širokim kamenim putem ide prema odvajanju za vrh. Tu počinje strmi uspon koji je i posljednji. Sv.ilija 786mnv. Još uvijek sam se čudio kako dobro napredujemo. Nisam ni bio svjestan kako će biti na kraju.

Stižemo na vrh nakon 5 dana i 4 noći presretni s onim što smo doživjeli i proživjeli. S pogledom unazad slika postaje još stvarnija, a zadovoljstvo još veće. Od kuda smo mi to došli...

 

Zagrljaj, slikanje i može spuštanje u Baćinu.

E sad, spust!

To zavrijeđuje posebnu posebnu priču za sebe, ali to ćemo sačuvati za Hrvatski planinar i Velebiten, kao i ostale detalje vezane za ovu zimsku turu. Rečeno nam je da pratimo markaciju i stići ćemo do magistrale. Ajme meni, markacija nas je odvela natrag u unutrašnjost, a cestu ostavila iza leđa i još nismo izgubili visinu. Prošlo je dosta vremena i sunce je sve brže zalazilo. Shvaćamo da ovo nema smisla te ako mislimo da ova priča ima sretan kraj moramo reagirat. Uz čeone lampe zaokrećemo oštro u desno i na glavu prema cesti. Bio je savršen trenutak za izvrnut nogu i ozljediti se jer stijene preko kojih smo na nekim mjestima otpenjavali plus granje koje izviruje na sve strane stvarali su nam dodatne probleme. Probijali smo se divljim putem prema podnožju i utrkivali se sa suncem, ali smo izgubili. Pada mrak. U tom probijanju drugi put trgam ruksak, ali barem dobro gubimo visinu. Čeonim lampama napokon dolazimo do suhozida sa markacijom koja vodi prema cesti. Da nismo našli tu markaciju našli bi se u situaciji da stignemo puno kasnije, što nam nije odgovaralo. Javljamo se Milanu koji nas čeka s autom na magistrali i nastavljamo hodati po mraku u tišini. Izlazak na cestu i zagrljaj s Milanom izmamio je suze i smijeh. Prijatelju uspjeli smo živi i zdravi, pa to je fantastično. Sjeli smo u auto, pravac Makarska na zasluženi odmor. Oduševljenje!

 

*Ovu stazu u zimi je prošlo tek nekoliko ljudi. Uglavnom svi idu po ljeti što je ipak malo lakše zbog sve opreme, a opet naporno radi vručine zbog čega je nekoliko grupa odustalo. Ove godine je 10. obljetnica “Biokovskog vuka“ i Ivan Rakić koji nam je bio od velike pomoći putem telefona i čestitao na zimskom ponavljanju.

 

 

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook





AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.