(Rejting 5.00 od 5)

Autor:

Anamaria Marović; Foto:Aleksa Opačić i Tomaž Deisigner

Nedjelja, 05 Prosinac 2010 21:49

Dubravku sam upoznala slučajno. Za članak o ženama u sportu tražila sam djevojku koja bi predstavila biciklizam upravo u vrijeme MTB utrke u Gračišću koje je Dubravka sudionik i suorganizator.

Od tada razmišljam o ovoj seriji intervjua, o razgovorima sa mladim uspješnim sportašima, koji u vrijeme izmišljenih i ničim dokazanih celebratea, žive svoj san daleko od očiju javnosti. Dubravka je jedna od najuspješnijih hrvatskih MTB biciklistica i članica reprezentacije. Dok je gledate dok juri niz stazu ne možete vjerovati da se iza zaštitnih oklopa i kacige nalazi jedna nježna djevojka.

Prvo, našim čitateljima, da bi im pojasnili da znamo o čemu pričamo, objasni što je to DH?
Evo jedne dobre definicije od MTB Istra Pazin: "Opis ove discipline bio bi jednostavno – spust niz planinu, no tu prestaje sva jednostavnost. Cilj svakog spusta je što brže preći vrlo opasnu i tehnički složenu stazu. Nerijetko se biciklom vozi i preko 70 km/h na nezamislivim stazama gdje bi možda samo koze i slične životinje hodale U takvim se uvjetima i najmanje greške neizbježno plaćaju spektakularnim padovima ali na žalost i vrlo bolnim ozljedama koje bi bez zaštitne opreme rezultirale vrlo kobno po zdravlje vozača."

Koliko je taj sport uopće poznat i priznat kod nas?
Malo i slabo, ali skoro svake godine organizira se neka nova utrka, sve je više staza, klubova pa i natjecatelja i vozača općenito. Napredujemo.

Kako se jedna mlada, nježna djevojka našla u tome?
Sasvim slučajno. Oduvijek su mi bili fora ti drugačiji i nesvakidašnji sportovi. Kad sam vidjela po gradu plakate da je u Gračišću neka utrka, išla sam sa prijateljem pogledati o čemu je riječ. Bila je to ljubav na prvi pogled. Rekoh si: moram ovo probati.

Kakve su bile reakcije okoline?
Očekivane. Nisam imala nikakvu podršku u početku od mojih bližnjih. Bilo je razbit ćeš se, opasno je to, to je za muške a ti si cura, nisi više dijete sada si u ozbiljnim godinama, ne troši novce na gluposti i slično. No, kada sam počela donositi medalje doma vidjeli su da se ne šalim i danas su najvatreniji navijači na utrkama :)

To je dosta grub sport, da li te kada strah? Kako se nosiš s tim?
Možda izgleda grubo, ali sport kao i svi ostali. Grub je onoliko koliko si ga u glavi stvoriš grubim :) A strah, haha, strah me gotovo uvijek, pogotovo na novim stazama. Domaće staze stignem nešto i odvoziti prije utrka pa znam što me čeka. Ali kada idemo na neku nepoznatu stazu, strah me toliko da ne mogu jesti dok sve ne završi :) Ali strah te pojedinih dijelova, pogotovo onih tehnički zahtjevnijih, skokova, onoga čega nisi imao priliku voziti, ili jesi ali ne dovoljno. Mogu reći da je strah povezan i sa samopouzdanjem, što više voziš više si samopouzdaniji i lakše se usudiš odvoziti nešto. Kad se jednom usudiš nešto odraditi i vidiš da i nije toliko strašno kao što izgleda smiješ se sam sebi. Tako da je sve u glavi. Sjećam se u početku kako me dečko nagrađivao čokoladom kada bi odradila one zahtjevnije dijelove gdje bi uvijek stala i dramila kako je teško :) Ali na utrci ne možeš previše dramiti i plakati kako te strah, ili stisneš zube, zatvoriš oči i odvoziš ili siđeš i guraš ali tada možeš zaboraviti na neki dobar rezultat. Tako da moraš duboko udahnut, reći ja to mogu, i biti voljan riskirati, i preživjeti :) ali i znati gdje su ti granice.

Kako dečki reagiraju kad na nekoj stazi proletiš kraj njih i nakon toga kad skineš kacigu vide djevojku?
Pa ne znam. Nisam obraćala pažnju na to previše, ali tokom vožnje na utrkama znam čuti "pa to je žensko" i sl. Neki mi dođu i pruže ruku, pohvale i sl. Mislim da se kod nas vozača ne obraća prevelika pažnja na spol, svi smo kao jedna velika obitelj navikli jedni na druge :)

Ne znam baš puno cura koje znaju izvest zečji skok, a kamoli skok sa rampe. Prisustvovala sam kad je moj prijatelj mislio da zna skočit s rampe i završio na glavi, drugi je pred skok shvatio da ne zna i završio na boku. Ti skačeš bez problema? I na slikama si više u zraku nego na zemlji?
Vjerovali ili ne zečji skok još uvijek nisam savladala :) U vožnji na stazi je drugačije i lakše neke stvari odraditi nego kada pokušavaš na mjestu. Nažalost u posljednje vrijeme ne skačemo puno, pa imam problema na utrkama kad bude na stazi malo veći skok. Tako da ove veće nekako radije zaobilazim. Ne volim previše riskirati, radije ću zaobići i ostat cijela nego ići odraditi nešto što nisam sigurna i pasti i pozdraviti se sa biciklom na neko vrijeme. A ove manje skokove je gušt skakati, kada si siguran. Sve je stvar vježbanja, kao i sa svime. Ako si naučen biti više u zraku nego na zemlji nećeš imati problema sa skakanjem, i obrnuto.

Kako si svladala tehniku vožnje, to nije nimalo jednostavno? Znam o čemu pričam jer ja, iako sam pokušavala nikad nisam uspjela, nisam imala dovoljno hrabrosti za to, pogotovo nakon par grubih padova.
Pa, tehnika ne dolazi preko noći, iako ima i talentiranih. Kao što rekoh prije, sve je stvar treninga i upornog vježbanja. Što više voziš zahtjevnije staze više naučiš a i više se usudiš. Normalno da neki početnik možda neće uspjeti odvoziti neku stazu gdje se voze utrke. Ali kroz vježbu i vožnju može se napredovati prilično brzo, bitno je ne odustati i biti voljan isprobati nešto novo ali i znati stati kada se ne osjećaš spremnim. Kada se osjetiš spremnim pustiti malo kočnice i osjetiti vjetar u kosi. Neki dijelovi su lakši ako ih brže odvoziš. To je kao kada učite svirati neki instrument, nećete znati preko noći svirati. Ali s vremenom možete postati pravi mali majstori :)

Na natjecanjima gotovo uvijek si na postolju? Član si i hrvatske reprezentacije?
Kod cura nije teško završiti na postolju. Na utrkama se uspije skupiti jedva pet cura. A tada nije teško zauzeti neko dobro mjesto. Iako je konkurencija jaka, sve smo tu negdje. Ponekad je i faktor sreće ključan.Ove godine zbog privatnih obaveza nisam bila član reprezentacije, a i nisam bila fizički dovoljno pripremljena da bi se upuštala u tako nešto pa nisam htjela nekome zauzimati mjesto. Ali prošle godine sam bila na europskom prvenstvu u Kranjskoj Gori. Zauzela sam 19.mjesto. Nije baš pohvalno. Kod nas još uvijek nije nitko pokazao neki dobar rezultat na svjetskoj ljestvici. Nama je napredak već ako smo bolji od susjeda Slovenaca :)

Gdje i kako treniraš? Koliko vremena provodiš na bicikli? I uopće kakva je to bicikla?
Huh, ove godine i nisam stigla nešto posebno trenirati. Nisam nikada još bila u teretani, ali možda je vrijeme da je posjetim :) Recimo da je moj trening vožnja na bicikli. Sve ovisi o financijskim mogućnostima, budući da nam je potrebno gorivo i auto/kombi za vožnju koji će nas odvesti na vrh staze, a to nam predstavlja dodatni trošak. Imamo nekoliko staza u okolici Pazina pa se tuda vozikamo, ili Gračišće, Buzet. Trenutno naši dragi Splićani organiziraju jesensko-zimsku-proljetnu KRŠnu ligu pa smo već jednom bili i tamo, planiramo uskoro opet, i tako, snalaziš se kako i koliko možeš. Sada jesen/zima je malo teže voziti, budući da je mrak kad završimo s poslom pa smo osuđeni samo na vikende. Ako vozimo 2-3 puta mjesečno mi smo zadovoljni. Downhil bicikli su prilagođeni terenu kojim se voze. Teži su i robusniji od ostalih bicikala; imaju prednju i stražnju suspenziju kako bi lakše savladali prepreke i skokove, otvoreniji kut vilice, deblje gume radi boljeg držanja i amortizacije, obavezne su jake disk kočnice itd.

Čime se baviš u "običnom" životu?
U običnom životu vozim biciklu :) Ne radim granice između privatnog i ako mogu tako reći sportskog života, sve mi je to isto. Recimo da mi je hobi biciklizam, kod nas je sve to još na nekom rekreativnom nivou, makar neki tvrdili drugačije. Svi uz taj biciklizam moraju raditi kako bi si uopće mogli priuštiti odlazak na utrke i vožnje. A inače radim kao knjigovođa u jednom malom poduzeću gdje sam i direktorica, pa ako nekom treba vodit knjige.. :)

Kako bi se neko mogao počet bavit DH? Što bi mu preporučila, kako da počne, s kim, kome da se javi?
Za početak mu treba bicikla. Ne treba neka skupa. Preporuča se početi sa biciklom bez stražnje suspenzije. Takvi bicikli su jeftiniji ali puno je bolje učiti voziti na njima. Opraštaju manje grešaka pa se kvalitetnije savlada tehnika vožnje. Trenutno u ovo recesijsko doba se mogu naći prilično jeftine i dobre bicikle druge ruke, pa za početak nije ni to loše. Bez zaštitne opreme nikako ne bi preporučila vožnju dH stazama. Kaciga je minimum opreme. Padovi će biti skoro svakodnevica u početku pa bolje spriječiti nego liječiti. Postoji par foruma, npr dropbike, gdje se mogu dogovoriti za vožnje u svom gradu. Većina misli da je potrebno biti član nekog kluba da bi počeli voziti, ali klub je potreban samo ako se želiš okušati kao natjecatelj. Obično nas se skupi 3-4 po autu, dogovorimo se kamo ćemo ići voziti i na kraju se dijele troškovi benzina/nafte. Ako je netko iz Istre ili okolice slobodno neka se javi pa može s nama na vožnju, pogotovo ako ima kombi :)

Tvoja druga ljubav su životinje?
O, da. Od malena sam okružena životinjama i ne mogu svoj život zamisliti bez njih. Nekako ti uz sve to ispune dan, dođu kao točka na i :) Trenutno imamo dvoje kunića, dvoje zamorca, dva psa i tri mačke. Psi i mačke su svi spašeni s ulice od svojih zlih sudbina. Nema zahvalnijih životinja od onih kojima spasiš život. Srećom tu su moji mama i tata koji uskoče kada idemo na utrke po par dana pa ih pričuvaju (hvala mama, hvala tata:))

Za one koje žele redovito pratiti Dubravkine vožnje tu je njen bolg http://deame.wordpress.com

Više članaka:

» Iz Splita ste, a ne penjete???

» Planiranje prehrane prije treninga/natjecanja

» Čestitamo Ad naturi

» Pratimo Ad naturu uz Marka Ercega

» Bale opet na postolju

KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!