(Rejting 2.33 od 5)

Autor:

Petak, 05 Studeni 2010 22:29

Davno je bila ta 1980. godina, neki od naših čitatelja nisu bili ni rođeni. Te 1980. prije točno 30 godina, Boris Čujić je napravio svoje prve penjačke korake. Sad kad računamo, on je veći period života proveo krečući se vertikalno nego horizontalno.

U tih 30 godina popeo je najviše stijene na svim kontinentima, bio član hrvatske sportsko penjačke reprezentacije, mislim da broj smjerova koje je opremio ne zna ni on. One koje nije opremio, nacrtao ih je i opisao u svom vodiču. Čestitali smo mu ovaj jubilej i zamolili za jedan razgovor.

Vrijeme leti, evo i ova godina u kojoj sam odlučila napravit ovaj intervju s tobom je pri kraju? Koliko su brzo prošle ove godine od kad si počeo penjat? I zapravo, kao glavni razlog razgovora, koliko ih je prošlo :-)))?

Na momente se čini da je prošla cijela vječnost, a na momente kao da sam počeo jučer. Prošlo je točno 30 godina. Alpinistički tečaj sam završio u travnju 1980.

Kako je došlo do tvog susreta sa stijenom? Koji je bio poticaj?

Slučaj. Naganjao sam neku curu koja je išla na planinarsku školu u Velebitu. Upisao sam se i ja u tu školu misleć da ću je tako lakše smandrljat. Kasnije je cura otišla, a ja ostao u Velebitu. Isprva sam ganjao i alpinizam i speleologiju no nakon cca pola godine sam skužio da se na zraku lakše diše. Inače prije dolaska u Velebit bio sam ne baš sportski tip. Duga kosa, Big ben, tulumi, rock koncerti ...

S kim si napravio prve penjačke korake?

Prvi smjer sam penjao na Kleku sa Zdenkom Anićem ( HPD ). Pravi učitelj mi je bio Branko Ognančević - Đuza koji me par godina navlačio po raznim bivacima, smjerovima, siparima, bespućima slovenskih alpa i od njega sam puno naučio. Iako su ga svi zafrkavali o Slovenskim je alpama znao najviše. Prvi mi je partner bio frend sa alpinističke škole Nino Kurtalj - Geza, zatim sam puno penjao sa kasnijim vjenčanim kumom Srečkom Meićem ....

Ti si i jedan od prvih natjecatelja, član reprezentacije, kako je to bilo tada?

Ništa nismo znali. Kad je Meić prestao penjati počeo sam sa "sportskim" penjanjem. Trenirali smo na sljemenskom tunelu i svim mogućim gradskim zidovima. Penjali u Paklenici, Kleku, Pokojcu. Umjetne stijene - nikakve, znanje o treningu, planiranju također nikakvo. Sve smo sami otkrivali. 1989 «došla» je stijena u Domu sportova (nakon par godina je otišla), pa na Malešnici u gimnaziji, pa bolder u Podsusedu. Slavica Podgornik i ja prvi smo se u Zagrebu ozbiljnije bacili na natjecanja. Često sam sam išao u Sloveniju tekmati se.

Što je u to vrijeme značio Art rock?

Art rock je bio klub osnovan u Zagrebu nakon što je u Splitu osnovan Marulianus. Osnovan je na neki način po direktivi (da i Zg mora imati sportsko penjački klub). Inače Art rock je naziv natjecanja održanog prvi put 1989. u Domu sportova. To sam ime ja smislio (kasnije je to ime uzeo klub a i jedna firma za proizvodnju umjetnih stijena)

Prvi si u Hrvatskoj "probio" osmicu? Jesam li u pravu?

Neznam na koju misliš UIAA ili Francusku. Ali jesam i jednu i drugu. Santana u Pakli je tad bila 8- ( više se ne sjećam godine). Ovu drugu dobro pamtim: 29.9.1980. Cocomo na Costieri kod Trsta. Ocjena 8a. Trinaest puta sam se vozio zbog tog smjera. Neki put sam i usred tjedna bježao s posla jer sam osjećao da je danas taj dan (nije bio ...). Kasnije i 8a+, a onda je stalo... Inače kasnije kad sam počeo sa dry toolingom sam također probio nekoliko barijera pa sam prvi od naših penjao M7, pa M8 i na kraju prvi sam ispenjao i smjer M10. I u penjanju na pogled sam još tamo krajem osamdesetih početkom devedesetih na pogled penjao 7b / 7b+.

O ekspedicijama smo već pričali i pisali ali daj za ove mlade koji ne znaju, ukratko mi ih ponovi.

Počelo je 1984. s Fanskim gorama, Pa Yosemite 1988. 1996 krenuo je projekt Velike stijene svijeta. Ideja je bila ispenjati prvenstvene smjerove na svim kontinentima što smo i uspjeli. Grenland, Mali , Chile, Sichuan u Kini, Australija, USA. Projekt je završio prije tri godine. U međuvremenu sam bio u Maroku dok je u zadnje vrijeme zbog moja dva sina i njihovog natjecateljskog penjanja moje penjanje došlo u drugi plan, no još se nedam.

Neki dan smo bili zajedno na Marjanu, bio je lijep, sunčan dan i spominjao si mi nekakvu nostalgiju. Bila je priča o vlaku iz Zagreba do Splita?

Uf, bila su to dobra vremena. Tamo negdje 1985., 1986. i tih godina na Marjanu je već bilo sportskih smjerova. Drugdje ne baš previše. Nije bilo auta nego vlak. Tako sam svake subote se vozio na Klek, pa u Alpe. Danas sa autima je to sve mnogo jednostavnije. Da, na Marjan sam dolazio relativno često. Jednom na nekoliko dana i spavali smo kod Frenkija ( I. Franceschi). Prisustvovao sam i slikao i prvi uspon u Marulianusu (smjer na Marjanu op.a) Tadeja Slabea. Tad mi je mozak bio čist , bez briga, zadataka, penjali smo i uživali i mislili samo na to.

Natjecao si se, radio prvenstvene smjerove, a namjerljiv je tvoj doprinos penjanju u Hrvatskoj preko penjačkih vodiča. Dosta puta sam bila svjedok da te ljudi, pogotovo stranci na penjalištime prepoznaju i čestitaju. Kako si došao na ideju izrade vodiča i koliki je to posao?

Ovo prvo je mjerljivo i zapisano. Smjerovi također, najviše u Paklenici ali i po gotovo svim našim penjalištima i stijenama. Neki dugački smjerovi čak i solo... Što se vodiča tiče, počeo sam ga raditi još za vrijeme rata iz dosade ali i neke ideje da to treba biti spremno kad prođe rat. Da ljudi, pogotovo vani, vide da i kod nas ima dosta toga za penjanje. Prvi vodič je bio kao dječja crtanka, no kasnije sam usavršio tehniku, rekao bih svoj prepoznatljivi stil. Da, stranci mi često prilaze i čestitaju na dobrim smjerovima u Paklenici ali i na vodiču. Ne vjeruju da je sve crtano rukom, skica po skica ... Puno dana i sati je u to utrošeno. Ali i izviđanja na terenu. Masu toga sam morao i ispenjati da se može opisati.

U tvom životu sve je vezano za penjanje, penjao si, natjecao se, radio ekspedicije, izradio vodiče, ušao si u posao s penjačkom opremom, otvorio si penjačku dvoranu, djeca su ti u penjanju kao uspješni natjecatelji, član si KSP-a, što od toga smatraš krunom svoje penjačke karijere?

Teško je reći. Možda sve zajedno. Nastojao sam biti kombinatorac. Probao sam sve discipline i sve su mi drage ( jedino boldering ne volim, iako ga shvaćam). Možda je kruna u tome da sam u ovom našem malom okolišu gotovo u svakoj disciplini probijao granice i nastojao ih približiti svijetu, u tome što sam uvijek težio nečem novom, novim smjerovima, horizontima.. Prvi 8a, prvi M10, prvi dugi sportski smjerovi, 21 mjesto na svijetu na Svjetskom prvenstvu. Ipak najdraži su mi prvenstveni smjerovi u Anića kuku u njih je uloženo dosta vremena i truda. Najzahtjevniji je smjer na Grenlandu. Kruna je to što u 48. godini još uvijek mogu potegnuti, što sam zdrav i što uživam u tome da se i moji sinovi bave istim tim sportom i što im u tome mogu pomagati

Prije par dana organizirao si i natjecanje Interregionalne lige? Bilo je vrlo naporno, preko 130 natjecatelja, finalno natjecanje.

Smatram da moramo ulagati upravo u djecu. Da naši klinci uz dobar rad imaju potencijala što su i dokazali na natjecanjima ove godine. Od kad smo napravili stijenu u PCZ imao sam taj film u glavi da omogućim našim klincima da na domaćem terenu pokažu što znaju, da nisu uvijek gosti na tuđem terenu. Da naša publika vidi kako izgleda pravo međunarodno natjecanje. Da se ravnopravni i domaćinstvom natjecanja pokušamo nositi sa Europom. Nažalost, nisu to svi naši klubovi prepoznali.

Gdje je budućnost sportskog penjanja u Hrvatskoj?

U dobroj organiziranosti i suradnji svih faktora. Nismo mi manje sposobni od drugih. Imamo cijelu državu punu prirodnih stijena, kvalitetnih penjališta. Infrastruktura se popravlja, sve je više umjetnih stijena. Treba samo kvalitetnije raditi. Naši su klinci dokazali da su jednako sposobni i talentirani samo ih treba usmjeriti i pomoći im. Mora se povećati jedinstvo i suradnja klubova. Ide mi na živce ta politika "No 1. klub u Hrvatskoj ". Koji je klub jači, ko će za koji klub penjati. To su nebitne stvari jer to nije klupski već individualni sport. Zatvaranje u lokalne klupske okvire nikud ne vodi. Moramo gledati prema van, ravnati se prema tome. Nastupati na međunarodnim natjecanjima, skupljati iskustva i surađivati. Prijeći preko klupskih interesa i isticanja samo svojeg....To je ako si pitala za sportsko penjanje. Slično je i u ostalim granama. Svodi se na jednostavnu stvar: manje priče više rada. Treba više trenirati, talent je tu.

I da, imamo mladih talentiranih penjača koji bi mogli doći i u svjetski vrh - treba im pomoći iskustvom i savjetima.

Hvala Čuja i još jednom, čestitamo.

Više članaka:

» Iz Splita ste, a ne penjete???

» Planiranje prehrane prije treninga/natjecanja

» Čestitamo Ad naturi

» Babsy i Jernej pobjednici 3. Fothia boulder opena

» Pratimo Ad naturu uz Marka Ercega

KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!