Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Uspon na MT. Blanc:: Moj prvi susret s Alpama
(Rejting 0 od 5)
Alpinizam
Autor: Danijela Bucić   
Utorak, 08 Srpanj 2008 23:04
Tako je lipo biti gore. U nizini je sve puno surovije nego gori, bez obzira na hladnoće i vitar.
Gdje da počnem? Možda najbolje naopako, s kraja.

Konačno, vrh, gomila ljudi vadi fotiće, kamere i razno razna čuda od tehnike, ja se bacam prijatelju Dinku u zagrljaj i plačem k'o godina. Da, dobro ste pročitali... plačeeeeem. Dinko zbunjen, gleda, a što će... ne može žensku prid svim tim ljudima gurnit u stranu i reći joj da se skulira, nije gentlemenski ne?

Sićan se da san zapitkivala kad će taj vrh i sljedeća misao je bila: Danka ne smiš zaboravit pogledat oko sebe, čeka te nešto prekopredivno. Ostali smo nekih 15-ak minuta i pokušali snimiti mali video ali se ništa nije čulo od vjetra i mog šmrc šmrc pričanja.

Vridilo je onog pogleda i prekrasnog dana koji nas je dopao za uspon. Zapravo svih 6 dana koliko smo bili u Chamonixu imali smo prekrasno vrime.

A kako je sve to na početku izgledalo, ne bi se reklo da ćemo se ikad popeti gore.


Dinko i Nino ispod Aig. du Midia.

Četvorka: Dvije potencijalne članice ekspedicije na Everest u 2009. godini: Inga - članica PDS Velebit, Zagreb i moja malenkost Danka, članica PD Starigrad - Paklenica, Nino oliti Ninek - član PDS Velebit, Dinko oliti Dinkec - član HPD Vinice, Duga Resa, moj partner u navezu. 

Ovi Hrvati oće ić na Traversu, nisu normalni
Organizirali smo se u zadnji tren, plan puta smo dobili od iskusnog alpinista Solde, no kad smo sili u auto počelo je: E, ajmo otić tu, nećemo penjat tamo, ma popet ćemo se tu pa spustit, pa onda u Chamonix pa opet gore, ono za aklimatizaciju..., ma ajmo opičit Traversu (čuo to čovik što radi u Kući vodiča pa veli na lošem engleskom svojoj kolegici: "Ovi Hrvati oće ić na Traversu, nisu normalni",valjda smo mu djelovali jaaako sposobno) i tako da nismo znali uopće kud želimo ići. Ispalo je da nam je glavni pravac po dolasku u Chamonix bio: Kuća vodiča: unutra - van i tako desetak puta dok nam više nije bilo neugodno.

Nakon dolaska u zgodan kampić u Chamonixu, uslijedila je rasprava gdje otići. Dogovoreno je: idemo riješit aklimatizaciju. Ujutro smo žičarom došli do Aigle du Midi (3842 m), odakle smo penjali prema Mt. Blancu du Taculu na nekih (4248 m). Ja san se vukla do gore da bi po silasku svi osim Dinka imali glavobolje; da li od gladi, promjene visine, ne znam, al prošlo nas sve to po dolasku u pl. dom Cosmiques gdje smo imali sreću i našli mjesto za spavanje.

Ipak, vrag nam nije da mira pa smo razmišljali da opičimo Traversu, odvratio nas ljubazni gospodin s "recepcije" i kaže ako nam se da hodat po snijegu do pojasa nek izvolimo, al da ćemo tako izgubit jako puno vremena.

Tad smo zaključili kako se ipak za prvi put nećemo zahebavat pa je odluka pala da idemo kud i svi normalni ljudi, rutom "via normale", pa to će biti lako.

Sa doma Cosmiques smo se iduće jutro popeli opet do Aigle du Midia di su nas Japanci, Kinezi i ostali mali žuti slikali k'o kakve holivudske zvizde iz svih mogućih perspektiva, a da ne spominjem koliko su divlji i kako se guraju i gaze. Nije za vraga izreka: Sitni al' dinamitni. 


Mt. Blanc du Tacul (4248 m).

Žičarom smo se spustili do našeg kampa u Chamonixu, pošteno se najeli, odmorili, naspavali i iduće jutro krenuli put Le Houces (993 m), odatle se popeli žičarom do Bellevuea (1801m) gdje smo čekali Tramway du Mont Blanc i stigli do kraja Le Nid d' Aigle (2372 m) odakle je trebalo pješice hodati prema domu Refuge de Tete Rousse (3167 m). Ondje je već područje snijega pa smo navukli svu potrebnu opremu i krenuli prema pl. domu Refuge de l' Aiguille du Gouter (3817 m).

Očekivali smo da će biti manje ljudi, al nevjerojatno je koliko ih stalno ide gore.

Meni osobno je bilo najgore stalno prepakiravanje stvari, tumbanje s derezama, trackanje kremicama, skidanje, stavljanje pojasa, zatezanje ovog, onog, pregled opreme i na kraju kontrola svega navedenog. I tako sto puta valjda.

Do pl. doma Tete Rousse nije bilo snijega, sami kamen, odličan put, strm, nije problem, al su ruksaci bili problem, teško je svo to vrime nositi 15-ak kila na leđima. Stalno smo pokušavali smanjit tu kilažu i svakim prepakiravanjem ruksaka sam ustanovila da mi zapravo sve stvari tribaju. Dakle, pomoći nije bilo. Jedino sam se čudila ostalim prolaznicima koji su imali puuuno manje ruksake od nas.

Kasnije shvatih da su imali drugačiji plan puta. Mi smo krenuli sa ful opremom i hranom za tri dana i pripremili se za spavanje na platou kod pl. doma Refuge de l' Aigulle du Gouter u slučaju da ne bude mjesta za spavanje. Budući su nam u Kući vodiča govorili kako trebamo rezervirati mjesta u tom domu i nakon što smo isto učinili i naravno bili odbijeni - vele - sve full, morali smo nositi i šator i vreće za spavanje što je uvelike podiglo tu nesritnu kilažu.

Kuloar smrti
No, krenusmo lagano, putem smo vidili par divljih koza ako se uopće mogu nazvati divljima budući uopće nisu reagirale na našu pojavu. Valjda su navikle na toliki broj alpinista što prolazi. Nisam mogla ne primjetiti kako Francuzi vole pozdravljati. Gotovo svaki. I mi smo pozdravljali bar jednim dijelom puta, na Kuloaru smrti je to jednostavno prestalo. Koncentriraš se da ne izgubiš ravnotežu i strmoglaviš se na ona oštra kamenja.

Između dva doma Tete Rousse i Aigulle du Goutera je zapravo najgori dio puta zvan Kuloar smrti. Ono što su meni pokazivali na slikama da se zove Kuloar smrti (jedna kosina koju prelaziš i koja je opasna zbog odrona kamenja) meni nije djelovalo tako opasno. I nije bilo, samo iz razloga što to nije bilo sve! Naime kuloar je taj cijeli put do A. du Goutera.

E to ću pamtiti! Ruksak žulja di god okreneš, cepin vadimo po potrebi (najgore je što nisam znala uopće kamo ću s njime), tren ima malo leda, pa malo bljuzgavog snijega pa čistu suhu stijenu. Uopće nismo znali nositi dereze ili ne. Sama pomisao na opetovano skidanje, pa spremanje nas je odvraćala od stajanja, al svako od nas je u svojoj glavi mislio isto: ma vraga ću ih sad skidat, triba se požurit gori. Ista stvar je bila i s cepinom. U stvari mi je više smetao nego što mi je triba dok mi Ninek nije dao savjet di da ga spremim. Onako filmski ga provučeš ispod remena od ruksaka i zapravo ti stoji na leđima, kad ti triba samo ga izvučeš ko strijelu.


Put prema vrhu Mt. Blanc (4810 m).

Inga i Nino, pravi penjači su došli prije mene i Dinka zbog mog savladavanja svih tih sitnica. Čulo se na svim jezicima; francuskom, talijanskom, engleskom, njemačkom (sve san jezike taj dan pričala): E zapantite kad ste zadnji put vid'li Danku ovuda. Nikad više. Naravno, te izjave vride jednako onoliko koliko i one iza utrke. Sutra je već druga priča. Dinko mi je par puta reka: "Aj' Danka, uhvati se tam', drž 'se ondje, aj Danka ovuda, nemoj tuda, joooj Danka zašto uvijek biraš teži put, pa ko' da u štiklama hodaš, pa imaš dereze!!!" On se jako brinija za mene, a mene je to u momentima živciralo... posve normalno kad su napete situacije u pitanju.

Nekako smo se dovukli do Aig. de Goutera di smo trebali prespavati i oko 2 sata u noći krenuti na vrh. Svi smo se nadali da ćemo nekim čudom uhvatit mista za spavanje i imali smo sreću pa su Inga i Ninek dok smo mi došli upoznali vodiča koji im je rekao kako će sredit nešto. Odlično! Nećemo spavat' vanka!  Samo mi je bilo žao Nineka što je mora vuć' onaj šator sa sobom.

Mislim da tu noć mogu usporediti samo sa još jednom na Strugama prije par godina di me dopalo spavat doslovce na stropu, a kako se ložilo oliti grijalo gori je bilo najviše dima. Nisan spavala ni sekunde. Tako je bilo i u ovom slučaju. Naime, pl. domovi znaju biti strašno zagušljivi, 20-ak ljudi spava zajedno poslagani ko' srdele u zatvorenoj prostoriji. Mislim da san odspavala samo sat i po kad me probudila snažna glavobolja i mučnina. Prvo što sam pomislila - e to je visinska bolest, krasno kako ću sad na vrh, a ja bi se još spremala za Himalaju... hahahahaha, koja utopija. Osićala san da mi fali zraka i da će mi pozliti svaki tren. Grlo se osušilo kao da nisam pila vodu tri dana. Nekako san se digla i obukla (desna gojza na livu nogu i obratno, pojas također) i primjetila da ima još nekih koji ne mogu spavati. Čim sam izašla na zrak mučnina je prestala, al mantanje nije prestalo. Moji prijatelji su se spakirali i bacili mi pogled koji je govorija: E, Dane ovo nije dobro.

Nakon pola sata hoda sve je prestalo, kao da ništa nije bilo, hodala san kao u snu, svježi zrak mi je prožima cilo tilo regenerirajući me i fizički i psihički, prekrasna mirna noć, snijeg zaleđen, samo se čuje kako cepin škripi, nema daška vitra, stotinu lampica vijuga putem..... utrt put, prekopredivno.

Kako kažu: sve što je lipo, kratko traje. E da ne bi sad stvar postala presladunjava u jednom trenu krećući se u navezu s Dinkom osjetim da nailazi "probavni problem" ili kako se kaže trekerskim slengom Number Two (2). Sitila san se odmah jednog teksta s poznatog bloga još poznatijeg našeg racera i mislin se u sebi: A di me je sad uvatilo, Gospe moja, pa neće valjda, pa ne mogu to obavit na srid puta. Dvadesetak ljudi isprid mene, 50-ak iza mene, di ću i što ću?!?!?!!? Povučem se 20-ak centimetara s puta (toliko je naime mista još ostalo) i onako malo na strehi riskirajući da se strmopizdim pitaj Boga di, skinem gaće i zamolim Dinka da mi drži jaknu koja je tribala bit nešto ko zid u WC-u. Pola metra od mene alpinist vadi fotoaparat i uživa u pogledu, slika isti, nešto mu čudno pod nos došlo i nestane. Trčećim korakom naravno. Nije mi mom prijatelju Dinku bilo lako, al što će... sa mnom je u navezu. On ne može pobić :-) Nastavili smo put vrhu, ostalo nam još neka 2 sata hoda, svako malo san zastajkivala i cukala (čitaj potezala uže kao znak već živčanom Dinku da stane) partnera da odmorim. Naravno, triba bit totalna budala otići na Mt. Blanc bez ikakve kondicijske pripreme, al računala san na svoju bazičnu pa me ona i izvukla.

Tako je lipo biti gore
Malo pred vrhom sretnemo Ingu i Nineka koji su se odmah vraćali, padne mi na pamet kako neće biti njihovih slika jer san jedino ja nosila fotić. Upitam: Dinko oće li taj vrh bogati? Dinko šuti, pogledam malo bolje ispred sebe i vidim gomilu "ljudova" kako se slika, skače, smije, veseli (šteta da je takva gužva na vrhu, ne uklapa se s ambijentom definitivno) i idući trenutak san zaplakala. Teško mi je opisati zašto se to dogodilo, ko da me nešto s neba proželo i izbacilo sve negativno i loše što san sa sobom donila iz nizina. Tako je lipo biti gore. Podsitilo me na početke i zašto san se počela baviti time i to je samo pojačalo moju želju da nastavim živiti ovim načinom života. A di ćeš lipše stvari nego dilit' takve trenutke sa istomišljenicima. U nizini je sve puno surovije nego gori, bez obzira na hladnoće i vitar.


Dinko i Danka na vrhu (4810 m).

Kada smo krenili nazad primjetila san da me malo vata strah kuloara na povratku, lako je bilo ić' gori, al ko će me doli spustit čitavu?! Čak me uvatila nervoza, možda i više nego Dinka koji je strahovao za mene da me sigurno spusti. Počelo to nesritno spuštanje, al baš nesritno iz razloga što se ljudi ponašaju beskrupulozno, u najmanju ruku ko da ih negdi gori čekaju zakopani novci u snigu. Gaze ti po užetu, zabiju ti derezu u ruku, cepinom te mlatne glavi, neki ti nogom stanu na kacigu i još dobace: Dobar dan! Već na 5 metara bi vidila da je netko odlučan proći taj dio puta na kojem mi stojimo pa taman nas morali baciti sa stijene.

Još uvik smo se Dinko i ja pristojno micali (bolje se maknit nego bubniti doli), no kako je vrime odmicalo a tili smo se spustit što brže kako bi uvatili vlak za Bellevue, postali smo i mi osorni (čitaj: pametni) pa više nije bilo lipih pristojnih pozdrava nego na našem lipom jeziku: Mrš, pas m...., ako te zviznem s ovom derezom, makni se ća!

Naravno nisu me razumili al moj izraz lica je govorija sve. Zapravo taj spust mi je bija najzabavniji dio. :-) Bogme se i isplatilo pokazati zube. Spustili smo se do doma Tete Rousse na vrime, maknuli dereze i trk dolje. Taj trk mi je bija najgori jer su te proklete gojze tako nesavitljive pa iz daljine izgleda ko da hoda robot a ne čovik, žena, whatever. Koji kilometar pred ciljem, opet je bilo snijega pa smo to odsanjkali na guzi oliti stražnjici. I bilo je zabavno.

Kod tramwaya du Mt. Blanc su nas čekali Inga i Nino. Onaj tren kad smo skinuli gojze je bija bolji od ... pogodite sami.....!

Povratkom u camp u Chamonixu smo odlučili proslaviti uspon bocama vina, al ipak samo popili samo dvije jer smo bili umorni, a pomisao da triba voziti još 10 sati nazad u Hrvatsku odvratila me od opuštanja.

I onako umorna san planirala u glavi: Hm, a što će biti sljedeće. Mora bit nešto teže, ovo mi je lagano. Važno je osićati slobodu i slijediti svoje snove.


Na vrhu saaaaam!!!

Ovim putem želim zahvaliti mojim prijateljima koji su me pomogli opremiti za uspon na Mt. Blanc (4810 m): Kuzman Marasović, Šime Bucić i Krste Marasović Kiko.

Pozz, Danka :-)
 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI











AS Forum!AS Oglasnik!

MARKETING

Istina o skijanju

Istina o skijanju
Napokon možete na jednom mjestu saznati sve skijaške i borderske tajne koje su vas uvijek zanimale, a nitko vam ih nije znao ili htio reći.

Rubrike

KontaktMarketingArhivaSitemapNaša misijaDream TeamZa nas pišuRiječ uredniceDrugi o namaNajbolji od najboljih
Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.