Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Matan i Čuja:: Stijene su kao žene, svaka je posebna
(Rejting 0 od 5)
Alpinizam
Autor: Daniel Lacko   
Srijeda, 23 Siječanj 2008 08:40
Bilo bi blesavo kad bi čovjek rekao da ga nije strah. Kod svih tih prvenstvenih smjerova me strah..., ... Matan je osoba koja će uvijek nositi teži ruksak i nikad neće pitati: ‘Čekaj, a zašto je to tako????’ :-))))))
U Brazilu se protekle srijede na Adventure Sport druženju okupila masa ljudi, više no ikad. Svi su došli vidjeti i čuti Matana i Čuju, penjačke legende u Hrvata. Vrativši se iz Australije prije par dana, Matan i Čuja upravo su završili svoj 12 godina težak projekt 'Velike stijene svijeta.' U razgovoru s maestrom Lackom naši junaci otkrili su i neke nikad ispričane detalje iz svog penjačkog suživota i partnerstva...





Predavanje i projekciju 'Velike stijene svijeta' održat će u utorak, 5. veljače u Centru za kulturu Trešnjevka, i svi ste pozvani. Ovaj razgovor njihova je životna priča i zanimljiv uvod u predavanje i projekciju koje sljedi...


Matane, 23 godine koliko se poznajete, tvoje viđenje Borisa Čujića?
MATAN (sa suzom u oku):: Boris je vrhunski penjač koji sve studiozno prouči. Njemu je dovoljno jedanput vidjet Mars, Jupiter... On se sjeća gdje je koje hvatište. Ja to zaboravim... :-) Zato on napravi vodič, napiše knjigu... I ne znam ni ja šta... Nadopunjujemo se... Za dva partnera najvažnije je nadopunjavati se. Puritansko penjanje kakvo on i ja radimo, to je... 60 metara uže... Stijena 800 metara.... Znači, sve je u našim rukama... Nema nikog da te spasi... Gledaš naprid... Radiš hrvatski smjer... Ne znam kako bi to opisao u par riječi...  Znači, moraš imat’ potpuno povjerenje u svog partnera i on u tebe... nema šale... Ono... Grizeš ka pit bull.. Ne puštaš... Moramo doći živi i zdravi kući... Ubila bi me Sanja da mu se što desi :-)


#Matan uvijek nosi teži ruksak. I nikad ne pita zašto#

Čuja, možeš li i ti doći ovdje jer nam mikrofon nije dovoljno dugačak :-) Pa evo... Ti u par riječi predstavi svog partnera Matana...
ČUJA:: Hm... Sjećam se prvih dana kad su počela natjecanja... Tip iz Splita... Plave kose, duge... Koji se dobro penje i ful je jak... I bio je gušt pobjedit ga na natjecanjima... To mi je bilo super, kad dođem doma i mislim si::: ‘Jebate, pobjedio sam Matkovića!’ Onda malo pomalo, mislim si, pa taj tip je super... Počeli smo se družiti, skupa penjati... Nas dvoje smo super dokaz da ova spika Zagreb i Split se ne vole, da je to glupost, izmišljeno... Moj najbolji prijatelj je iz Splita!

Opisat Ivicu Matkovića u par riječi? Hm... To vam je tip koji je savršeno jak... Koji može ispenjati sve na svijetu... A koji je idealan kad ti se ne da nosit ruksak da izmisliš neki razlog da on to nosi... :-)))) Onda kad ti se ne da penjati neku stijenu, misliš da je preteška za tebe onda izmisliš: ‘Znaš što Matkoviću, poslije te dužine dolazi druga koja je bitnija da ju ja penjem, pa ajde ti ovu penji...’ :-)))) On ti je osoba kojoj uvijek možeš uvaliti teži ruksak, dovoljno je da izmisliš neki razlog... Matan je osoba koja će uvijek nositi teži ruksak i nikad neće pitati: ‘Čekaj, a zašto je to tako????’ :-))))))



Evo, dobili smo formulu idealnog partnera i lijepoga partnerstva. Dakle, čovjek koji ne pita ‘Zašto’ i čovjek koji uvijek zna naći razlog ‘Zato’ – Čuja i Matan, legende penjanja, isprobali su se penjati po svemu i svačemu, kratke stijene, duge stijene, penjanje leda, big wall... Ali mi smo ovdje zbog njihove ekspedicije ‘Velike stijene svijeta’. Ideja ‘Velikih stijena svijeta’ od samog početka je bila posebna i drugačija, radi se o do sad nezabilježenom pothvatu hrvatskog penjanja. Kada je to počelo, kako se dogodilo i koja je glavna zamisao projekta ‘Velike stijene svijeta’?
ČUJA:: 1996. godine na stijeni u Malešnici Darko Dular i ja smo kratili vrijeme pred natjecanje i poželjeli ići penjati na Grenland... I otišli smo... Ispenjali smo prvenstveno jedan nikad do tad ispenjan smjer i držim da je do dan danas to nešto najjače što sam iikad popeo... U taj sam smjer uložio najviše svoje energije, truda, straha...

Kad smo se vratili s Greenlanda zaključili smo da smo sposobni tako nešto penjat’ i da bi trebalo nastaviti s tom pričom penjanja novih smjerova po različitim kontinentima. Sinulo mi je da bi bilo fora vidjeti sve kontinente. I otud je došla ideja: ‘Pa zašto mi ne bi nastavili s takvim ekspedicijama na način da na svakom kontinentu penjemo po jednu stijenu?’

Budući da ja oduvijek cijenim one koji otkrivaju nove stijene, nisam prihvatio ideju penjanja već ispenjanih smjerova koliko god oni teški bili... Idemo penjati one koje nitko nije popeo. To je štos... Štos je otkrivati nešto novo, penjati prvenstveno... Otud ideja za ‘Velikim stijenama svijeta’ – znači penjanje na svakom kontinentu nečega što je prvenstveno.


#Grenland – najteži, Yosemite – najnesretniji, Afrika – najljepša, Sechuan - najuspješniji#

Za one koji nisu penjači, možete li ukratko pojasniti što to znači prvenstveni smjer?
MATAN:: To ti je komad kamena od par stotina metara, ili tisuću metara i više... Ti ideš prvi, tvoj dodir sa stijenom je prvi na svijetu... Nikad nitko prije tebe to nije prošao... Prvi na svijetu zabijaš u taj smjer klinove, čokove, frendove, sve što treba... Ne čeka te spit kao na nekoj umjetnoj stijeni ili sportskom penjalištu... Nema ništa ispred tebe, biraš si sam put... Nepoznat je put, ideš u nepoznato... U Patagoniji smo jedan takav uspon nazvali ‘Velebit’. Autor si, možeš dati ime koje hoćeš... 



Predstavite ukratko prvenstvene smjerove koje ste popeli?
ČUJA:: Nakon Grenlanda odmah godinu dana kasnije otišli smo u Yosemite, Nacionalni park u Californiji, a potom smo planirali i NP Bogaboo u Kanadi. Plan je bio ponoviti neki od smjerova El Capitana, potom smo odmah trebali poći za Bogaboo ispenjati neki prvenstveni smjer.

Na žalost, to je najnesretnija ekspedicija od svih iz projekta ‘Velike stijene svijeta’ – ja sam slomio nogu na penjalištu samo 15 dana od dolaska, i vratio se doma. Par dana nakon toga Darko Dular je poginuo na penjalištu. Tako da ništa nije bilo od nastavka puta za Bogaboo.

Dvije godine nam je trebalo da se oporavimo od tog šoka i 1999. odlazimo u Afriku, država Mali, gdje smo penjali prvenstveni smjer ‘Croatica’. Zatim je usljedio najduži period pauze: posvetili smo se obitelji i poslu...

2004. smo ponovo krenuli na put, u Patagoniu, gdje smo ispenjali prvenstveni smjer ‘Velebit’ ocjene 7+.

Potom, pod vodstvom Darka Berljaka, idemo u Kinu – Sechuan, gdje smo ispenjali čak tri prvenstvena smjera, od toga je jedan bio na neosvojeni vrh. To je po brojnosti prvenstvenih smjerova najjača ekspedicija.

Nakon Sechuana usljedio je kraj ove priče – trenutni kraj – prošli mjesec penjali smo u Australiji i Tasmaniji.

Planiramo još i Antarktiku, no troškovi su ogromni. Ali, nada uvijek postoji...


Kako se pripremate za ekspediciju? Koliko to traje i što sve treba uzimati u obzir?
ČUJA:: Prije svega odaberemo kontinent. Nakon toga nastojim pronaći područje koje nudi mogućnost penjanja prvenstvenih smjerova. Takvih je danas malo. Čitam mnoge penjačke časopise, internet stranice...

Dakle, prva stvar je uopće naći stijenu, područje... Potom treba smisliti kuda ćemo penjati... To obično ja smišljam proučavajući fotografije... A za precizno čitanje fotografije treba imati puno iskustva i dobar nos. Do sad nismo nikad fulali. Matan mi vjeruje, ono što ja smislim - zajedno izvedemo... Normalno, one veće cugove izvodi Matan.. :-)

I nakon što smo odredili smjer molim Boga da netko to isto ne ispenje prije negoli mi stignemo... To se, srećom, nikada nije dogodilo..



Zatim treba organizirati opremu i hranu. U početku smo to sve radili sami... Sad nam je puno lakše otkako nam se pridružio Darko Berljak, to on sve smisli... Mi jedino moramo voditi brigu što ponjeti od opreme...

Naravno, puno je lakše organizirati nas nego voditi 19 žena na Himalaju :-) Ali i u pripremi naših ekspedicija ima posla :-) Ak’ ti pofali klin u stijeni, jedino što možeš napraviti – vratiti se dole...


#Stijene su kao žene, zavodimo ih"

Mislim da je dosta tehničkih stvari, pa predlažem da krenemo u intimu odnosa... Ljudi često kažu da je stijena kao i žena... Penjači govore ‘ova’ smjer, nikada ‘ovaj’. Dal' nam Matane možeš reći kakve su žene, odnosne stijene na svim tim kontinentima i što čini razliku?
MATAN:: Stijene moramo voliti, trudimo se zavesti ih. Dobar duh žene u svakoj stijeni mislim da nas čuva.


Kakve ste sve kvalite stijena na ovoj ekspediciji penjali i koje su ti bile najteže, najlakše, najopasnije....
MATAN:: U Yosemitima je lako penjati ako skužiš tehniku, treba samo malo više izdržljivosti.

Prvenstveni smjer ‘Velebit’ u Patagoniji malo je teži, u određenim trenucima morali smo živjeti u šatoru na 2 kvadratna metra, kao prerano rođena djeca u inkubatoru. Slapovi padaju niz stijenu... Opasnosti za penjače su velike.

Afrika je posebna, jer su velike vrućine tijekom dana, a noću se smrzneš. Velike su oscilacije u temperaturi, od +40 u hladu pa sve do 0. Tu smo se smrzli, jedva smo čekali penjanje da se zagrijemo...

Svaka stijena, baš kao i svaka žena, je posebna. Azijatkinje su nam bile dobre pa smo zato tamo i popeli čak tri prvenstvena smjera.



ČUJA:: Teško je opisati što čovjek osjeća kad se penje. I danas jednu dužinu na Grenlandu smatram nečim što je bilo najjače što sam u životu ispenjao. Bilo me stvarno strah i bilo je teško. Ali, popeo sam se. I kad se sjetim danas što sam proživljavao dok sam to penjao, trnci me prođu.

Međutim, kad uspoređujem ostale, najdraža mi je Afrika. Obožavam pustinjski kraj. Fascinira me takav ambijent.


Jesi li nekada u nekom trenutku izgubio povjerenje u Čuju i rekao mu: ‘Di si me to doveo?!’ Dal’ je bilo ikakvih problema u penjanjima? Dal’ si bio nekad u situaciji da si vodio u smjer, penjao se, i mislio nešto loše o partneru...
MATAN:: Nikad. Jedino me malo smeta kad ga uhvati nervoza... U Australiji su gromovi tukli 300-400 metara pored nas, a mi u stijeni, jedva se držimo i kad je suha a kamoli kad je mokra... I tu je ono malo... Ajde di si.. Ajde k vragu... Jel’ još penješ??? Al’ zapelo je uže... Ne može on gori... Ne mogu ja doli... To je to. Jedini izlaz u takvim situacijama je malo se smirit’ i izać....

Dok ste u stijeni, ti i partner ste jedan drugom sve na svijetu. To je to.

Vjerujemo jedan drugome jer smo prošli puno prvenstvenih smjerova... Ali, imamo i kritike...  Ponekad me nazovu drugi penjači:: ‘Matane, pa ti nas želiš ubit!’, kažu mi. Ja kažem: ‘A šta je sad?’... ‘Pa zašto ti je razmak spitova 7-8-10 metara??’... A ja kažem: ‘Pa nisam mogo svaka 2 metra bušit!’ :-)))))))

To je to naše ogromno iskustvo izgrađeno u hrvatskim stijenama. Čuja i ja se stalno nadopunjujemo. Iskustvo smo iskoristili i na svim ostalim kontinentima... Boris je inače penjao oko 30 vrsta kamena... Ja vjerujem! Ja jednostavno vjerujem Čuji!!


#Uhvati te trans, zaboraviš na strah#

Kakva je situacija sa strahom? I ja sam svojevremeno završio penjačku školu kod Čuje, no kad god bih naišao na situaciju da je spit od spita udaljen više od metar i pol, vuna je radila 100 na sat... Kak’ je to kad nema spita ispred tebe? Kad kreneš naprijed, ak padaš, grdo padaš... Jel’ znate vi za strah, i ako ne, zašto ne znate? A ako da, kako ga se rješavate i kako se nosite s njime?
MATAN:: Ne znam što mislit’ o tom razmaku... :-)))))
Moraš samo kontrolirat’ sebe. Ne smije te hvatat’ panika i strah... Moraš se držat’ lagano... Kao da je to super lagano... Na taj način si uštedio snagu i ideš dalje... Nekad smo mi i solirali... Anića kuk... Na taj način smo naučili... Nekad Boris prođe to, pa se ja čudim kako je to proš’o... Nekad ja vučem... I onda kad pogledamo taj naš prvenstveni smjer, sa samo deset kompleta... A prije smo imali i bušilicu... Da bi mogli napravit’ to sve... Čokove, frendove, klinove... 15-20kg na sebi... Tako si nabrijan, pere te adrenalin... A kad ga ideš ponovit’, onda se patiš... Stvar je trenutka! I života i smrti. Samo ga treba iskoristit’.



ČUJA:: Bilo bi blesavo kad bi čovjek rekao da ga nije strah. Kod svih tih prvenstvenih smjerova me strah. Bilo je momenata na Grenlandu kad sam vidio jednu ključnu dužinu, i razmišljao da se vratim dole... Međutim, ono što pobjedi strah je ogromna motivacija da ostvariš cilj... Ta motivacija, da ono zbog čega si došao i napraviš, ta motivacija pobjedi sve probleme i svaki strah.

Kreneš u dužinu, uhvatit te trans, zaboraviš na strah. Onog časa kad počneš misliti gdje je klin, zašto je on 15 metara ispod mene, to ne valja... Kad je trans tu, kad je motivacija jaka, kad znaš da si tu jer si htio biti tu... Onda ide...

Druga stvar je povjerenje u partnera. Znam da kad je Matan u blizini, nema te stijene iz koje nećemo izaći... Možeš biti u super formi, ali ako je na drugoj strani špage osoba u koju nisi 100% siguran, straha ima više... Kad je Matković na drugoj strani, ja znam da ćemo mi izići, na bilo koji način.


Jako mi je drago čuti to o povjerenju u partnera. Sad znam koga mogu kriviti zato što se bojim penjati neke duže razmake :-)  ... Možete li procijeniti kolika je bila vrijednost tih vaših uspona za hrvatsko penjanje?
MATAN:: Grenland je bio najteži, drugi po težini bi bio smjer Afrika i Velebit u Patagoniji i Čileu. Dosta zahtjevni smjerovi su bili u Kini, 7A, bilo je detalja koje nismo mogli popet, stavili smo ljestvice... Sve ostale smjerove smo popeli slobodno. Oni se ne mogu tako lako ponavljati, to su stijene visine do 1000m. Imaš vremena i snage samo jedanput tu proći. Zato su oni posebni, teški...


#Zajedno ćemo do kraja!#

Vas dvojica ste definitivno legende hrvatskog penjačkog sporta. Jeste li vi iznimka ili se naziru i vaši sljedbenici? Koliko je taj način prvenstvenog penjanja zaživio u Hrvatskoj i gdje biste se smjestili u međunarodnom kontekstu?
ČUJA:: Teško je na ovo pitanje odgovoriti. Probao sam na internetu naći postoje li svjetski penjači koji su penjali prvenstvene smjerove na svim kontinentima. Nisam uspio naći taj podatak. U svijetu naravno postoji masa boljih penjača od nas dvojice. No, međutim, 99% sam siguran da nema penjača koji su penjali prvenstvene smjerove na svim kontinentima. Po tome smo iznimka...



Što se tiče hrvatske scene – nažalost nasljednika za sada nema. Nema ljudi koji penju prvenstvene smjerove. Danas je popularno sportsko penjanje, bouldering, sigurni smjerovi... Na ovaj način i u ovom obimu siguran sam da neće biti pretjerano ako kažem da trenutno na hrvatskoj alpinističkoj sceni sljedbenika – nema.


Do kamo idete i kako uspjevate zadržati što formu što motivaciju?
MATAN:: Znate, moj partner je kiborg, ima neke metalne dijelove u nozi, no ni to ga ne spriječava da penje. A ja? Jedino da mi odsječeš glavu, onda ću se ostavit’ penjanja.


Čuja, prošle zime si nesretnim slučajem slomio nogu. U rekordnom vremenu si se oporavio. Što te motiviralo da se tako brzo oporaviš i vratiš velikim penjačkim pothvatima?
ČUJA:: Volja. Već u Traumi sam stiskao gumu. Isti dan po dolasku doma sam u dnevnoj sobi instalirao klupu za bench i dizao utege (naravno do klupe sam štakao). U kući imam umjetnu stijenu i dasku za zgibove. Doštakao bi do daske odložio štake lijevo i desno skvrčio ozljeđenu nogu i radio zgibove. Samo sam morao pazit da se mahinalno ne spustim na nju. Na štakama sam bio četiri mjeseca. Prvi smjer sam penjao 1. 05 u Paklenici. Bilo je ružno za gledat. Pavle Mintas koji me je osiguravao kaže da nije htio gledat da si ne uprlja sliku koju je imao o mom penjanju. I sam sam bio užasnut osjećajem nemoći u nozi.

No čim je doktor rekao: možeš hodat i odbacit štake ja sam to preveo na : penji. I polako smjer po smjer, dan po dan i eto: vratilo se. Inače to je moj treći lom! Prvo: pad naglavačke u Paklenici kad mi se odlomio dio stijene na kojem sam visio kad sam radio prvenstveni smjer. Tad sam slomio lopaticu (pad je završio glavom pola metra od zemlje). Sljedeći put u Americi kad me je Tin Ilakovac propustio kroz spravu za zihranje i kad sam proletio sa 7-8 metara na zemlju i slomio desnu nogu (u stopalu). Inače ovaj put je bila lijeva.

1985. ste se upoznali, još malo pa će biti srebrni pir. Do kad ćete zajedno i što ćete zajedno raditi još?
ČUJA:: Počeo sam penjati 1979. Oh, da, to već seže u daleku prošlost... Mogao bi pisati povijesne knjige... Tih godina je i Matan počeo... Od 1985. smo masu toga popeli... Ostala nam je još Antarktika, htjeli bi U Maroko, Tursku... Zajedno ćemo do kraja!




____

Nakon ovog razgovora još dugo smo se zabavljali u Brazilu. Matan nam je pričao o druženju s Aboriđinima, Indijancima, a dotakli smo se čak i porijekla s drugih planeta... Evo nešto kratko s našeg after partyja za kraj::


Matane, po Splitu kruže priče da si velika faca (i mi to znamo), iza kojeg stoje velika djela. I u penjanju i u životu. Nikad ne ističeš svoje rezultate, pothvate... O tebi se tako malo zna...
MATAN:: Znaš, postoji priča o kokoši i patki. Kokoš stalno nešto kokodače, ali patka nosi bolja jaja. Ja sam u životu izabrao biti patka.


____



PRODAKŠ'N::

Program odvodio i suvereno diktićem uokolo mlatio:: MAESTRO D. LACKO

Teškom mukom to sve transkriptirala:: TANJAKAS

Mikrofon s prekratkom šnurom guro u kazić iz 80-tih:: KLIKER

Sve nam je to projektiro:: DRAGAN JANKO-VICH

____
____

& Kukača:: Welcome to the jungle. Ovo svakako vrijedi pogledat'::

Penjački film do boli

___



Ako ste propustili, direktna javljanja iz Australije::

Čuja:: Dramatičan rasplet projekta 'Velike stijene svijeta'

Tasmanija:: Matan i Čuja ispenjali Totem Pole

Matan i Čuja završili projekt "Velike stijene svijeta"

Čuja iz Australije:: U zadnji čas nadvladali smo munje, gromove i kišu
 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI











AS Forum!AS Oglasnik!

MARKETING

Istina o skijanju

Istina o skijanju
Napokon možete na jednom mjestu saznati sve skijaške i borderske tajne koje su vas uvijek zanimale, a nitko vam ih nije znao ili htio reći.

Rubrike

KontaktMarketingArhivaSitemapNaša misijaDream TeamZa nas pišuRiječ uredniceDrugi o namaNajbolji od najboljih
Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.