Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Cepinima i derezama do Olimpijade u Sočiju
(Rejting 1.85 od 5)
Alpinizam
Autor: Goran Razić   
Četvrtak, 22 Rujan 2011 12:49

Trenutno jedan od najvećih hrvatskih 'dry toolera', hrvatski reprezentativac hrvatskog planinarskog saveza u lednom penjanju i istaknuti član RAK-a, Aleksandar Mataruga - Bale, priča nam o svojim počecima bavljenja penjanjem, o planovima u Svjetskom i Europskom kupu, o objektivnim opasnostima u stijeni i ledu te o Sočiju, jednom od konačnih ciljeva ovog mladog hrvatskog penjača. 

Aleksandar Mataruga, kojeg gotovo svi znaju pod nadimkom Bale, riječka je penjačka uzdanica, posebno u dry toolingu i lednom penjanju, gdje je u vrlo kratko vrijeme počeo ostvarivati iznimno zapažene rezultate i to ne samo u Hrvatskoj, već i šire.

Nakon desetogodišnjeg bavljenja košarkom te zapaženim rezultatima u veslanju, Bale je svoj put pronašao u penjanju... i tu namjerava ostati.
Košarku sam počeo trenirati još u prvom razredu osnovne škole, no kasnije sam shvatio da to jednostavno nije sport za mene. Bio sam previše agresivan za taj sport . Bio sam k'o Tasmanijska neman iz crtića. Uzme loptu i odeee! :) Glavni cilj mi je bio da izbacim protivničkog igrača iz igre...

Nakon što sam upisao drugi razred srednje škole prestao sam s košarkom jer klub nije imao seniore. No krenuo sam s veslanjem i to u Pomorskoj školi u Bakru, u disciplini mornarsko veslanje. Riječ je o jako teškoj disciplini gdje se vesla u spasilačkoj brodici, a koja sama po sebi ima 3 tone. E tu sam konačno mogao pokazati Tasmanijsku neman, jer sam lomio vesla, zalaganjem motivirao druge, a kasnije sam isto nastavio i na Pomorskom faksu, za koji smo osvojili gotovo sva prva mjesta na međunarodnim regatama. Na drugoj godini faksa sam preuzeo ekipu kao svojevrsni trener i onda konačno na trećoj godini sam upoznao penjanje.

Penjanje je bilo pun zgoditak. Kako niti jedan sport nije uzimao 100% od ovog energičnog momka pronašao se u jednom koji troši i više od 100%. Tome su prethodile duge ture i pustolovne utrke.
Vječno sam negdje trčao. Samo da je uzet ruksak, vodu i nešto za pojest i odoh ja na Učku, Platak, Risnjak, Snježnik, s biciklom po svuda, isto kao i pješke. Svaki dan više od pola grada pješke i dok su drugi mislili da sam malo skrenuo, mene je sve više obuzimalo kretanje. Ubrzo sam se odlučio prijaviti na jednu pustolovnu utrku za koju su organizatori tražili diplomu ljetnog alpinističkog tečaja. Tečaj sam upisao 2007. godine, no zbog ozljede koljena utrku sam propustio, a kako sam na tečaj već bio upisan desila se ljubav na prvi pogled. Desilo se penjanjeee :)

U penjanju forma sporo raste a brzo pada. Jesi redovit na pravoj stijeni? Koliko često penješ?
"Penjanja vani nikad dosta. Penjao bih svaki dan kad bih mogao financijski to izgurati. Isto tako, ne možeš niti partnera imati baš stalno. U godišnjem prosjeku penjem tri puta tjedno. Moglo bi više, ali mislim da za naše prilike nije loše."

 

Dry Tooling je svojevrsni izdanak lednog penjanja. Radi se o penjanju suhe stijene sa zimskom opremom (penjačkim cepinima i derezama). Koliko je to u skladu sa slobodnim penjanjem i da li se to dvoje dobro kombinirati?
Upravo kombinacija penjanja i tulanja je idealna kombinacija za napredovanje i u jednoj i u drugoj disciplini. Dok za slobodno penjanje rade jedni mišići, u tulanju rade drugi. No sve je to jako naporno kombinirati, pogotovo kada se napadaju teške ocjene. Bilo bi također super kad bih po ljeti mogao otići u sjeverne krajeve i tulati bez prestanka.To bi mi garantiralo postolje u Svjetskom kupu. Kod nas je to puno teže ostvariti, jer je prevruće... ipak to spada u zimski dio penjanja.

Spomenuo si ocjene. Najveća ocjena koju si popeo u dry toolingu je M12. To je izrazito visoka ocjena. Ne samo po hrvatskim mjerilima, već i šire. Usporedi nam malo koja je to razina penjanja.
"Da, popeo sam smjer težine M12, na jednom penjalištu nedaleko od Trsta. Taj smjer sam probao penjati na samom početku mog bavljenja tulanjem. Nakon pokušaja rekao sam sam sebi: Ovo je nemoguće! Bit ću sretan ako jednoga dana  dođem makar do pola smjera. U smjer nisam mogao niti ući. No eto, nakon godinu i pol dana napornih treninga i pokretanjem one ranije spomenute nemani taj smjer sam ipak popeo. Znači - može se. A što se tiče svjetskih razmjera, najteža ispenjana ocjena je M13. Mislim da to dovoljno govori.

 

Ovakvi uspjesi ne dolaze sami od sebe. Treninzi su naporni, česti i redoviti. Zapravo cijela filozofija života je postavljena oko treninga. Bale često kaže da je za njega svaki dan trening. Odnosno i dok držiš žlicu u ruci moraš ju držati čvrsto, odnosno "zakrimpati je", inače rezultata nema.
Treniram stalno, a kad odmaram onda vozim bicikl, ili odrađujem neki drugi aktivni odmor, koji bi za mnoge druge bio već ozbiljan trening. Često sam u teretani gdje odlazim pet puta tjedno. No čim malo zahladi otvaraju se vrata mog tavana. Srećom tavan zgrade mi nudi idealne uvjete. Grede koje drže krovište su odličan poligon za trening. Neke stvari sam modificirao, zabušio dodatne rupe, objesio dodatne balvane i u takvim uvjetima mogu improvizirati većinu teških pokreta. Neki mi kažu da živim na tavanu jer treniram dva puta dnevno. Nadam se samo da netko od susjeda ovo neće pročitati... no ionako će sve saznati jednog dana kad se sruši krov.

Baviš se aktivno i drugim granama alpinizma. Koliko si aktivan u posljednje vrijeme i gdje si sve bio, što si popeo?
Bavio sam se svim i svačim. Prije sam osvajao četiritisućnjake, no to mi nekako ne predstavlja zadovoljstvo, jer je većinom riječ o hodanju. Često penjem duge alpinističke smjerove, jer tamo psiha pronalazi svoje mjesto, a zimi je nezaobilazan led i zimski smjerovi. S vjernim penjačkim partnerom Elvinom (Sindičićem, nap.a.) sam u nekoliko navrata bio u slovenskim Alpama, gdje smo penjali neke psihofizički vrlo naporne smjerove. No u posljednje vrijeme sam sve to pomalo zapostavio i posvetio se dry toolingu, jer ako planiram napraviti neki ozbiljniji rezultat onda se moram posvetiti samo tome.

 

Spominješ psihu. Vrhunsko penjanje je često igra živaca i psihe. Kako se nosiš s velikim psihičkim zahtjevima vrhunskog penjanja?
Istina, tko nema sređenu glavu ne može u penjanju očekivati previše. Veliki rezultati u alpinizmu i u sportskom penjanju dolaze jedino s vjerom u sebe i u svoje mogućnosti. Pogotovo ako radiš ono što objektivno teško možeš učiniti, tada psiha posebice dolazi do izražaja. No dry tooling i ledno penjanje su malo drugačiji. Mnogi kažu da su to najopasnije grane penjanja. U slobodnom penjanju rukama dodiruješ stijenu i osjećaš ju. Osjećaš veličinu hvatišta, osjećaš kada je dobro ili loše, osjećaš kada bi moglo puknuti i najčešće vrlo dobro osjećaš kada ćeš pasti, pa se nekako i spremiš na to. U tulanju i lednom penjanju zapravo ne dodiruješ stijenu niti s jednim dijelom svog tijela. Jednostavno moraš naučiti osjećati. Ja sam, na svu sreću, to naučio i jednostavno sam siguran u sebe i u to što radim. Psiha mi je uvijek na mjestu, a kad padnem dignem se i idem dalje. Dok penjem osjećam se kao jastreb dok kruži iznad šume. On je u svom okruženju i mirno probija zrak s mislima samo na ono što se trenutno dešava. On zna da je gazda.

Vratimo se na natjecanja i rezultate. Ove godine su počela "padati" i neka značajnija postolja?
Izdvojio bih svakako treće mjesto na Europskom kupu penjanja u ledu te ukupno peto mjesto u poretku Euro kupa. Također sam ušao u polufinale Svjetskog kupa u Koreji, gdje sam osvojio šesnaesto mjesto. No ipak, ovo treće mjesto i stajanje na podiju sa svjetskim prvakom. To je san snova.

 

Da li stajanje na podiju sa Svjetskim prvakom konačno može garantirati profesionalnu karijeru? Može li se živjeti od penjanja?
Sve je moguće. Ja sam tom cilju posvećen maksimalno, iako svjestan sam da treba istovremeno biti i dobar sin, dečko, prijatelj no svjestan sam da ako želim ostvariti svoje snove da moram kompletno biti predan tome. Treba slijediti svoj san. Zanimljiva je situacija kada me jedan Austijanac pitao gdje treniram, jer da nije znao da u Hrvatskoj ima leda, jer da smo dosta jaki, a prije nas nikada nije vidio po natjecanjima. Kada sam mu objasnio priču o tavanu i o piljenju greda mislim da mu još dan danas ništa nije jasno. Alpske zemlje imaju idealne uvjete za treniranje i mogu penjati vani, što je najbolji trening. Kod nas je to još uvijek nepoznat sport, ali je zanimljiv svima te svake godine sve više raste. Svjetska postolja drže uvijek ista imena koja se bave time preko deset godina, dok sam ja u tome tek dvije godine. Iako nisam profesionalac, živim i ponašam se kao da jesam, jer ih jedino tako mogu sustići. Trenutno, mislim da u Hrvatskoj nitko od toga ne može živjeti... dobar dan, mi bi htjeli sponzorstvo. Mi smo... znate... reprezentacija penjanja leda... čega?? Kakav crni led!?! Hehehe

No sponzora ipak ima?
Kao i sve u Hrvatskoj, javiš se na sto adresa, a odgovora nema. Sve što sam do sada ostvario je plod dobrih poznanstava i veza. Evo, primjerice, ove godine mi je vlasnik Iglu Športa Boris Čujić samoinicijativno rekao da su mi sredili sponzorstvo u talijanskom Campu. To je jaki brand, koji je sponzor vrhunskim svjetskom penjačima. Trenutno su pregovori još u tijeku, ali veselim se. Meni kao sportašu u tako nepoznatom sportu to znači više nego išta. Ipak ima ljudi koji su voljni pomoći i koji u meni možda vide nešto dobro, ako ne u meni onda barem u budućnosti hrvatskog tulanja.

Tu nikako ne smijem zaboraviti niti Hrvatski planinarski savez, Hrvatski olimpijski odbor, Grad Rijeku, Jadran galenski laboratoriji, Trangoworld te teretanu Blue Gym, osobnog shiatsu masera Dejana Stošića, fotografa Gorana Razića, web dizajnera Cristiana Todorovića i support matičnog kluba - RAK-a.

Troškovi nastupa u jednoj sezoni nisu mali. Kako to izgleda na papiru?
Uzmimo da plaćaš sve sam. Riječ je o tri tekme Europskog kupa u Austriji i pet tekmi Svjetskog kupa u Koreji, Švicarskoj, Francuskoj, Rumunjskoj i Rusiji. Ja bih troškove procijenio na oko 37.000 kn. Tu su još tri tekme Hrvatskog kupa, nekoliko Slovenskog kupa, nekoliko međunarodnih tekmi... sve skupa troškovi dostižu nekih 60.000 kn, naravno bez troškova priprema, i bez računa za novi krov na mojoj zgradi. Hehe":)

A kada bi se netko rekreativno time bavio? Koliko bi novaca morao potrošiti?
Mislim da u tom slučaju nije skupo. Potrebno je kupiti dobru opremu, koja traje godinama. Ja, primjerice, imam penjačke cepine koje sam kupio polovne i koji su stari sigurno preko šest godina. No još uvijek su kao novi i s njima penjem svugdje. Recimo da novi cepini koštaju između 1.000 i 2.000 kn. Dereze se mogu nabaviti već od 700 kn, ali su bolje one od 1.500 kn. Uže je oko 1.000 kn, spravica za osiguravanje od 200 do 500 kn, kaciga 300 i to je to. Odjeća po želji :)

Član si već spomenute Hrvatske reprezentacije u lednom penjanju Hrvatskog planinarskog saveza, koliko vas je i kakvi su realni dometi u budućnosti?
Članovi repke su Damir Behlić, Lucija Brkan i ja. Ako nastavimo ovakvim nizom dobrih rezultata mislim da će Hrvatska imati prave i dostojne predstavnike na nadolazećim natjecanjima

Priča se i o Olimpijadi?
Da, Olimpijada je tiha patnja svakog sportaša. Trenutno je potvrđeno da će ledno penjanje biti u sklopu Zimskih olimpijskih igara u Sočiju, što će sasvim sigurno označiti ubrzanu promociju ovog sporta. Ako smo mogli kao zemlja bez skijališta i bez biatlon poligona iznjedriti Janicu, Ivicu i Faka, onda zašto ne bi mogli kao zemlja bez leda napraviti neki dobar rezultat i u lednom penjanju? Tko zna, možda se vidimo i tamo na jednom od mjesta postolja... naravno, na onom najvišem. Ipak se s njega najbolje vidi... A sad idem, tavan me zoveeee...

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI


NAJČITANIJI ČLANCI (zadnjih 30 dana)






AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.