Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Borislav Aleraj: Slike iz povijesti penjanja u Paklenici, i još malo
(Rejting 5.00 od 5)
Alpinizam
Autor: Marko Vuković   
Utorak, 11 Rujan 2012 12:28

Predavanje koje je zakazano za danas 13.09., u parku pored MoFit centra zbog kiše koja ne prestaje padati se odgađa za 27.9.

U četvrtak 13.9. u parku pored MoFit fitness centra u Zagrebu (Selska-Zorkovačka) u organizaciji fonda Penjati se mora  održat će se predavanje Borislava Aleraja pod nazivom "Slike iz povijesti penjanja u Paklenici, i još malo". 

Prilika je to za još jedno penjačko druženje pod zvijezdama. Ulaz je slobodan a donacija fondu poželjna.

Dr. Borislav Aleraj Akac je gorski spašavatelj i alpinist. Član je PDS Velebit gdje već preko 40 godina neumorno sudjeluje u radu društva. U široj javnosti i medijima Akac je poznatiji kao liječnik epidemiolog ali u penjačkom svijetu jače odjekuju njegove aktivnosti u stijenama. Nema domaćeg alpinista koji nije zastao pod stijenom Anića kuka i skinuo kapu pred Akcem i Maliganom koji su 1973 godine u toj stijeni u osam dana popeli prvenstveni smjer: Brid klina. Bio je to do tada najviši domet tehničkog penjanja u Hrvatskoj. U svom predavanju Akac će govoriti o ranim danima Paklenice, prvim usponima i pokušajima. Kroz priču, sliku i zvuk približit će nam duh koji je nekad vladao kanjonom. 

PROGRAM: 

12-15h - MoFit, dan otvorenih vrata. Svi zainteresirani za sportsko penjanje i alpinizam mogu se besplatno okušati u penjanju na umjetnoj stijeni u fitness centru MoFit. Za sudjelovanje je obavezna najava na broj telefona: 01/30 12 148. 

19-21h - neformalno druženje, prilika za razgovor o penjanju i alpinizmu te informiranje o aktivnostima fonda Penjati se mora. 

21h - Predavanje: Slike iz povijesti penjanja u Paklenici, i još malo 

Kao uvod u predavanje donosimo kratki razgovor s Akcem ...

  

Bliži se 40 godina od tvog i Maliganovog prvenstvenog uspona Bridom klina u Anića kuku. Kako vam je palo na pamet potegnuti tako drsku liniju i je li uspon bio teži nego li ste se nadali? 

Te godine, kasne šezdesete i rane sedamdesete, bile su vrh našeg penjanja. Nakon Damuzove plafonjerke i Danonoćnog smjera na Kleku koje smo skupa ispenjali  i još nekoliko koje smo penjali s drugim partnerima (Jenjavi kojeg je Maligan ispenjao s Draganom Vučidolovom, Vrijeskova pločica koju sam panjao s Brankom Šeparovićem) i dr,  kao i prvog ledenjačkog tečaja kojeg smo vodili na Gross Glockneru, osjećali smo se jakima i  sposobnima za velike uspone. A Brid nas je privukao svojom ljepotom i penjačkom logičnošću  a također i kao težak neizvjestan izazov, za koji ćemo se morati svojski potruditi. Također nas je potaknula i povijest, a to je da su se granice hrvatskog alpinizma potvrđivale i pomicale upravo u Anića kuku, o čemu će biti govora u predavanju.

Je li na koncu bilo lakše ili teže nego smo misliili? Ono što nam se otkrilo tek u samom sjeru je to da je bilo dovoljno pukotina koje su omogućavale primjenu klasične tehnike osiguravanja, međuosiguravanja i tehničkog napredovanja, tj. primjenu klinova, drvenih klinova, zaglavaka, i dr. Očekivali smo da ćemo morati više „borati“ odnosno primjenivati ekspanzvne klinove. Na koncu je samo 2-3 ekspanzivna klina trebalo zabiti u napredovanju u najistaknutijem izlaznom dijelu velikog  prevjesa Brida,  gdje su pukotine plitke i zasigane.Ostalo je bilo teško prema očekivanju i prekrasno lijepo iznad očekivanja, s golubima koji dolaze navečer na spavanje, razgovorima s ljudima iz Paklenice koji su u podnožju i oko kuka skrbili za svoje koze, oskudnom ali dragocjenom kontaktu s prijateljima u podnožju i dr.

 

Brid klina je zaživio kao kultna linija a doživio je i (koliko znam) samo jedno slobodno ponavljanje prije nego li je opremljen spitovima. Jeste li se nadali da bi to netko nekad mogao popeti slobodno i što si pomislio kad si saznao za uspon Slabea i Rehbergera?

Ponavljanja odnosno opetovana penjanja  svih smjerova pa tako i Brida s vremnom postaju sve brža i slobodnija. Uz ostalo radi se i o psihološkim čimbenicima.  Mi smo smjer započeli i na koncu ispenjali  ne znajući što nas čeka. Stoga smo morali nosti  puno penjačke opreme  klinova,  kajli, užeta, pomoćnih užeta što nas je i usporavalo i sputavalo, a  to je opet iziskivalo i opremu za spavanje, kuhanje, veliku količinu vode i dr.  Klinovi koje smo ostavili mi i kasniji ponavljači a osobito naše kajle u Velikom odlomu, omogućili su ponavljačima da u smjeru budu sigurnji i da uživaju u njemu  malo drugačije,  i da si uz već postavljene elemente sigurnosti postavljaju nove izazove i ciljeve kao što je i slobodan prelazak zahtjevnih prevjesnih dužina u čemu su i uspjeli. 

Što misliš o Česenovom dodatnom opremanju smjera koje je omogućilo domaće slobodne uspone, Čorka i Čujića? 

Penjanje svatko može doživljavati na svoj način i u tomu je univerzalna ljepota penjanja i alpinizma. 

Tvoja knjiga "Klek, stijene, penjači" predstavlja puno više od penjačkog vodiča. Osim što je to bio prvi vodič za Klek, njena posebnost je što se priče i podaci o smjerovima prirodno isprepliću u cjelinu. Koliko truda je bilo potrebno da se prikupi materijal za tu knjigu te koja je bila tvoja motivacija da ju napišeš baš u takvom formatu? 

Klek stijene penjači koji je objavljen 1980, nije bio prvi vodič za smjerove na Kleku. U knjizi Zlatka Smerkea „Alpinistički vodič“ iz 1963. opisani su svi tadašnji smjerovi u Kleku, a također i u njegovom vodiču „Stijene Hrvatske“ iz 1975. A, u još starijem Vodiču na Klek dr Željka Poljaka iz 1959., čije je obnovljeno izdanje ovoga ljeta pisac predstavio u Ogulinu, također se nalaze opisi smjerova poznatih u to doba.

Moja se knjiga bavi samo Klekom i penjanjem. U njoj sam se naravno koristio podacima iz ranijih vodiča, a uz to i mnogim drugim pisanim ili usmenim podacima koje sam doznao u nezaboravnim razgovorima sa starim penjačima.

Motivacija za ovakav kombinirani način je nastala je iz mojih vlastitih dojmova nakon čitanja opisa davnih uspona koje su naši penjači objavljivali, najviše u časopisu Hrvatski planinar /Naše planine/, ili drugim planinarskim  časopsima  kao što je časopis PD Kamenjak,  u novinama ili drugdje. Naime kroz to štivo mogao sam se čitajući uživjeti u njihovo penjanje i uspone i spoznati činjenicu o univerzalnim vrijednostima penjanja, vidjeti da su ljudi i u dalekoj prošlosti imali iste penjačke ideje, jednaku želju da se u nekom usponu susretnu s prirodom, sa svojim mogućnostima i osobinama, s prijateljima iz naveza,  i dožive onaj plemeniti duševni poticaj i ispunjenje koje i danas penjači osjete i doživljavaju nakon svakog ispenjanog smjera.. Želio sam taj duh prenijeti čitateljima te knjige, i čini se, što mi je drago, da je to uspjelo, jer se penjači i danas nakon više od trideset godina vesele zaviriti u njene stranice i čitajući doživjeti dio ozračja i vremena  naših prethodnika.

Truda je bilo potrebno puno, osobito u čitanju starih tekstova (no već sam rekao da je to istovremeno bilo i zadovoljstvo), no u izradi knjige pomogli su mi dr Željko Poljak, poznati alpinist i planinarski pisac, u to doba  urednih časopisa Naše planine (Hrvatski planinar) te  Stanko Gilić  koji je  i to doba kao i danas bio legenda penjanja,  s velikim iskustvom i shvaćanjem smisla alpinizma, također i točka u kojoj su se skupljali svi  podaci o ispenjanim smjerovima u Hrvatskoj. 

Odakle dolazi tvoj interes za povijest alpinizma, posebno domaćeg? 

Mislim da sam dijelom na to već odgovorio. Razmišljanje o stvarima iz povijesti penjanja naučilo me nekoliko vrlo važnih stvari, a to je da su davni penjači, i inozemni i naši, bili jednako kreativni, spretni i dobri kao i penjači danas, a njihov je duh u suštini bio isti kao i današnji. A to nas upućuje da se osjetimo dijelom i nastavkom te povijesti, a i da se, onoliko koliko tko može, osjetimo i kreatorima alpinizma i buduće povijesti.

Posebno mi je u tomu pomogla okolnost da sam se našao u maloj skupini koju je vodio poznati penjač rodom iz Ogulina Matija Mlinac, koja je 1984. osnovala  odnosno postavila naš Alpinistički muzej (zbirku) u Ogulinu. 

Možeš li nam reći što se to svako ljeto već godinama zbiva u stijenama Velikog Kozjaka i na Lubenovcu? A Hajdova hiža? 

Veliki Kozjak je  jedan od najljepših velebitskih vrhova, osobito poseban zbog svojih stijena, posebno sjeverne stijene  koja kao rijetko koja u Velebitu ima osobine alpskih stijena: veliku nadmorsku visinu (vrh je 1629 m n/m), razvedenost, hladovitost, hladnoću i usred ljeta i dr. Kozjak su i ranije posjećivali penjači, među njima Vlado Furač iz Karlovca, i Peter Podgornik iz Slovenije, neki su tamo i penjali,  no za nas odnosno za naš krug penjača iz Velebita i Željezničara  Kozjakove stijene i njegove velike penjačke mogućnosti otkrio je Dado Mesarić godine 1993. kada se tamo prošetao. Nagovorio nas je da otiđemo tamo prvi put 1994. godine. Tada smo Maligan (Marijan Čepelak),  Dado Mesarić,  Šepac (Branko Šeparović)  i ja ispenjali prvi, nazvali smo ga „Sondirajući smjer“  u sjevernoj stijeni i zatim Prijateljsku jarugu. Otada odlazimo u taj kraj svake godine, i do sada smo s velikim veseljem u sličnom sastavu, zajedno s našim curama odnosno ženama,  Jasmin, Jadrankom, Dubravkom i s drugim zagrebačkim penjačima ispenjali preko 100 novih, prvenstvenih uspona raznih teškoća i proživjeli divne penjačke dane na način koji nam odgovara danas kada smo svi u dobi preko šezdeset godina.

Posebno nas veseli da su mladi penjači koji su zajedno s nama ili sami posjetili ovaj kraj uživali u ponavljanju nekih od tih smjerova, a i sami napravili nekoliko lijepih prvenstvenih usona.

Smjerovi u Kozjaku  nakon što su ispenjanji ostali su praktično jednaki kao i prije, tj. u njima nije ostavljeno klinova, osim ponekog,  radi snalaženja.

Želimo da Kozjak ostane  takav i ubuduće, tj, oaza tzv. klasičnog penjanja,  bez opremljenih i unaprijed osiguranih smjerova  kako bi svaki ponavljač doživio skoro jednak doživljaj kao i mi kao prvi penjači. Očekuje se knjiga, Penjački vodič za Kozjak, oko koje se potrudio Marijan Čepelak koja će slikom i riječju opisati naše kozjačke dogodovštine u posljednjih gotovo dvadeset godina.

Hajdova Hiža je nešto drugo. To je golema no izrazito negostoljubiva, strma barijera iznad doline Kupe, konglomerat stijena, sipara i nevjerojatnih šumskih strmina. U Hajdovoj hiži malo je mogućnosti za ljetno penjanje: krušljive vertikale i prevjesi izmjenjuju se s ravnim šumovitima gredinama,  ali ima više mogućnosti za zimsko penjanje. Do sada su tamo napravljana dva lijepa zimska smjera.

 

Što te trenutno od aktivnosti u planinama najviše zaokuplja i veseli? 

Volim skijanje, otiđem u poneku špilju (i ovog vikenda smo bili u jednoj), dragi su mi klasični pješački izleti na Sljeme, na Samarske i dr,  no i dalje me najviše veseli, ispunjava i zaokuplja penjanje, i nadam se da ću se uvijek penjati, naravno u skladu sa svojim mogućnostima onako kako su nas učili Filac (Antun Filipčić), naš učitelj i voditelj škole i  njegov pejački partner i prijatelj, naš svojevrsni planinski mentor Franjo Rapotec Cine

Pratiš li što rade mlađe generacije domaćih alpinista? Možeš li povući neku paralelu u odnosu na 70te, 80te, 90te? 

Mladi, nastavljajući se na prethodnike, kao i u drugim ljudskim aktivnostima,  prirodono postupno podižu razinu penjanja sve više  i danas su je  podigli najviše do sada.. Koji puta je upravo fascnantno gledati kako je moguće prepenjati nešto naizgled posve nemoguće. To je zadivljujuće.

No ono što se meni danas čini najljepše je to, da su današnje generacije osjetile i ljepotu i vrijednost ne samo fizičke strane penjanja, nego i one duhovne odnosno misaone i društvene vrijednosti i tako naslijedile ukupni duh alpinizma i prijateljstva. To se osjeća na sastancima odsjeka i na izletima. Siguran sam da će mladi i održati tu tradiciju i prenesti ju na nove generacija kroz škole koje redovito s toliko volje, ozbiljnosti i odgovornosti svake godne iznova vode. 

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI


NAJČITANIJI ČLANCI (zadnjih 30 dana)






AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.