Ivan Ilijevski potrudio se napisati i poslikati svoju austrijsku zimsku avanturu. Kako je pokušao raditi na skijalištu, bordati, uživati i ne propustiti niti jednu od zimskih radosti - pročitajte!

Već i prošle dvije zime radio sam u Austriji kao učitelj skijanja, položio sam i za licencu austrijskog učitelja skijanja, ali to je bilo u Badkleinkircheimu, a tamo baš i nema snjega. Zato sam ove zime odlučio ići u Ameriku. Tamo je, vele, "obećana zemlja".



Snijega ko u priči, a parkovi (fun parkovi za skijaše i snowboardere) da ti pamet stane. Većina ski videa snimana je upravo u različitim skijalištima diljem Sjeverne Amerike, a ono što se u njima može vidjeti izgleda čarobno. I tako ja lijepo sve sredio da idem u Vail. Međutim u trenutku kada sam kompaniji koja upravlja skijalištem i ski školom trebao poslati svoje papire kako bi mogli podnijeti zahtjev za vizu, skužim da mi pasoš ističe za tri mjeseca, a kako bih dobio vizu mora vrijediti još najmanje 6 mjeseci od dana isteka vize. To i ne bi bila takva tragedija da ja tada nisam bio u Grčkoj, rok za podnošenje zahtjeva za dobivanje vize je deset dana, a ja iz Grčke nema šanse da produljim pasoš u tom roku.



Panika! Amerika otpada. Sa školom u Badkleinkircheimu nisam se ništa dogovorio, a tam mi se i ne ide. Kaj bum sad? Srećom, ja se nisam sto posto pouzdao u tu Ameriku jer znam da je uvijek frka s vizom pa sam već prije pisao u nekoliko austrijskih škola koje su bile u mjestima s dobrim mogućnostima za freeride (skijanje po dubokom snijegu izvan staza) i parkom. I sad sam opet njih kontaktirao, međutim jedna za drugom mi odgovaraju da je zahtjev za radnu dozvolu odbijen, a kontrole su stroge pa ne zapošljavaju nikog na crno.



Panika! Sranje, kaj sad! Za naše skole skijanja mi se ne da radit, to je samo par tjedana u sezoni, a to znači da ako se hoćes iole naskijat moraš svako malo putovati, što je brdo para jer benzin je skup, teško je skupiti ekipu, a o ski kartama da i ne govorim. Zato sam odlučio idem ipak u jedno od tih mjesta pa ću tamo makar probati naći neki posao na crno, rad u ski servisu ili ću prati čaše u nekoj bajti. Ok, bacam se na traženje smještaja. Osnovni kriterij mi je bio cijena, tražio sam jednokrevetnu sobu, plinsko grijalo ću nositi sa sobom pa ću tako kuhati klopu u sobi. Ni sam nemam pojma kolko sam mailova poslao, ali na kraju sam napokon uspio naći nešto prihvatljivo. Odluka je pala da idem u Obertauern, zapravo jedino tamo je cijena sezonske ski karte i smještaja koji sam uspio naći bila prihvatljiva za moj budžet.



Božić i Novu Godinu proslavio sam doma, zatim u Italiji odradio tjedan dana kao učitelj skijanja za jednu našu agenciju i od tamo vlakom na Obertauern. Zapravo do Radstadta, mjestašca u podnožju Obertauerna gdje je bio i moj smještaj. Soba je bila na jednom seoskom turizmu, dakle sve kak se šika: kravice, kokice i konji. Kad mi je gazdarica pokazala sobu nisam mogao vjerovati. Zakon! Moja soba bila je u potkrovlju, dakle mogao sam u miru kuhati i nitko me nije davio, a nije bila ni strašno mala i krevet je bio velik. Super ako će dolaziti ekipa iz Zagreba ima i za njih mjesta.



Vlasnik ski škole mi je još prije u jednom mailu, kad sam mu javio da ja na Obertauern dolazim i ostajem cijelu zimu bez obzira što ne mogu raditi, rekao da mu se javim kad stignem pa će još vidjeti što može napraviti. I tako prvi dan na Obertauernu nađem ja tu školu, gore ih ima šest, međutim gazda veli da se ne može tu ništa više napraviti. Nema veze, nisam s tim ni računao, a sad kad sam si sve fino posložio baš mi se i nije dalo radit jer sam znao da onda nema rajdanja svaki dan. Ipak uspio sam od njega ušićarit ski kartu za cijelu sezonu kao da sam učitelj skijanja, dakle BESPLATNO!



Početak te sezone bio je katastrofalan što se snijega tiče. Tih tjedan dana nakon Nove Godine koje sam odradio u Italiji snijega je bilo samo na stazi i to valjda 10 centimetara leda i još 10 centimetara umjetnog snijega. Ni iz drugih dijelova Europe nisu stizale bolje vijesti, svuda tanko. Da bude još gore, u Americi su javljali da zatrpava ko ludo. Za Obertauern svi vele da ima brdo snjega pa ne bum valjda ja baš takav baksuz da ubodem sezonu kad se beru jaglaci.



Obertauern se nalazi na granici austrijskih pokraina Štajerske na sjeveru i Koruške na jugu. Samo mjesto je na nekih 1500 metara nadmorske visine i nalazi se na visoravni koja je okružena planinama do 2400 m/nv. Nedaleko je i svim skijašima vjerojatno dobro poznati Schladming gdje se svake godine održava svjetski kup, noćni slalom, u kojem nastupa i Ivica. Baš takav položaj omogućava da na Obertauernu padnu velike količine snijega. Skijališta koja se nalaze sjevernije dobivaju snijeg samo od ciklona koja dolaze sa sjevera, ona južna od oluja koje dolaze sa juga, a na Obertauern se istresaju obje. Kako je granica drveća 1500-1600 m/nv, sva brda oko mjesta su gola, super za freeride, možeš se voziti gdje hoćeš. Teren je super, dosta razveden, ima širih i užih kuloara, ravnih površina i stijena različitih visina s dropovima 2-20 i više metara. To što nema šume i prednost je i mana jer znači da se za dana kada pada snijeg ili je niska naoblaka ne može nigdje izvan staza jer nema drveća koje bi pružalo koliku toliku orijentaciju. Park je isto bio ok, za mene koji sam tek počinjao s freestylom i više nego ok. Bila su tri kickera (skakaonice), wall ride, c box, spine, i još nekoliko boxova i railova.



Iz Radstadta, gdje sam stanovao, do Obera je 20 kilometara, srećom na 5 min od kuće u kojoj sam živio bila je stanica autobusa koji vozi na Obertauern. Ponekad sam i stopirao, ali zbog čuvene autrijske pedantnosti autobus je bio pouzdan i držao se reda vožnje bez obzira na vrijeme, čak i ako je cesta bila zametena snijegom, mi smo stizali bez većih problema. I tako sam jedan dan, čekajuci na stanici, započeo razgovor s jednim bračnim parom iz Australije. I ja sam se u početku začudio što oni rade u malom austrijskom mjestašcu toliko daleko od kuće. Ispostavilo se da je u Radstadtu sjedište jedne engleske ski akademije u koju dolaze djeca, uglavnom iz Engleske, Škotske i Australije, tu pohađaju školu, treniraju i odlaze na natjecanja. Njihova kćerka bila je jedan od polaznika akademije pa su se tako i oni našli ovdje kako bi ju posjetili. Valjda im se svidjela moja priča jer su me kasnije upoznali s vlasnikom akademije i ostalim trenerima pa sam do kraja zime povremeno radio s klincima u akademiji, najčešće kad su imali slobodno skijanje vodeći ih na freeride i u park. To je bilo super jer sam sad imao ekipu za skijanje, često sam kod njih išao na večeru, a dobio sam ski kartu koja je pokrivala i okolna skijališta.



I na kraju ta austrijska zima ispala je super! Negdje početkom drugog mjeseca počelo je zatrpavati i ispalo je da je Ober bio jedno od rijetkih skijališta te zime u kojem je bilo iole snjega, iako je to bilo daleko ispod prosjeka za Obertauern. U prosjeku se bar dva dana u tjednu rajdalo svježi powder. Za olujnih dana kad bi Obertauern zatvorili išao sam s Englezima u Flachau i okolna niža skijališta gdje se moglo voziti po šumi pa je drveće olakšavalo orijentaciju. Frendovi su dolazili svako malo jer su se već nakon prvog dana rajdanja raspametili od vidika i terena. Ober pruža odlične mogućnosti za freeride, s lako dostupnim lineovima bez dugotrajnog hodanja. Pogotovo prvi dan nakon što padne snijeg možeš se navozit da ti pamet stane, a sve nadohvat žičare, drugi i treći dan nakon uspinjanja žičarom prohoda se jos 15 - 20 min do vrhova s kojih puca nevjerojatan pogled, a pod nogama su lineovi kao iz ski filmova. Kad smo izvozili i posljednji skriveni powder stash išli smo u park i ubijali se na railovima i kickerima.



Da, na stražnjicama smo najčešće imali plave šljive veličine lubenice, unatoč povremene glavobolje nakon partya u jednom od barova, ujutro smo iz kuće uvijek izlazili sa smješkom na licu bez obzira je li vani bio sunčan dan ili mećava, a na povratku s "radnog mjesta" nismo bili bijesni na zastoj u prometu. I bez obzira kaj smo vozili karavan obljepljen naljepnicama ski kompanija kako bi prekrili hrđava mjesta i kaj smo po ne znam koji put tog tjedna jeli tjesto s paradajzom, nismo patili od nesanice jer nismo znali hoćemo li moći otplatiti leasing za najnoviji SUV i kredit za kuću s bazenom i home theatreom u dnevnoj sobi kako bi svojim prijateljima pokazali kak smo mi uspjeli u životu!