Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Kako s Avanturistom doživjeti Ono pravo!!
(Rejting 0 od 5)
Skijanje
Autor: Tanja Kraljić   
Utorak, 18 Ožujak 2008 10:54
Ajme ljudi, kakva avantura!! Zovem Mišu dva dana prije puta da vidim kamo idem.. U La Plagne… Tako si htjela.. Ha! Ima čovjek pravo.. I eto mene u busu za La Plagne.. Jaoooooo… U busu hostesiram, djelimo smokve i neku finu rakiju.. Krenulo je… Auuuu…
Usput upoznajem ekipu s kojom sam u apartmanu. Nas šestero. A svi do jednog The Likovi. Liječnik Srećko godište moga tate, s đuboxom vrijednim suhoga zlata. Osim savršene glazbe, ponio je sa sobom kuhane ručkove za tjedan dana, napravila mu ih mama. I sendviče za svaki dan plus i one za put do doma nazad… Dok razgovaramo, Srećko obično vadi svoj džepni kompjuter i u enciklopediji provjerava najfriškije podatke o novom svjetskom poretku, broju stanovnika Vijetnama, datum smrti Kennedyja… Sve što Srećko ima u svom kompjuteru, naša Irena, godište moje mame, ima u glavi.. Odmah smo se prepoznale i sigurna sam da se znamo već jaaako duuugo.. Tko zna iz kojeg još života… Ubrzo otkrivamo kako je moj dragi frend Fićo bio njezin instruktor skijanja prije 10 godina, kako obje koristimo Mac mašine, imamo vrlo slične fore (dok ne pretjeramo, a priznajem, ja sam počela :-)) Zatim Boris 20godišnji Slavonac koji je cijelog sebe davao za powder!! Plus Zoki, naš ranjenik…Te Borna i ja, naravno... O nama sve već znate :-) Naizgled potpuno različit skup ljudi tjedan je dana funkcionirao bez greške. Telepatski…



Već prvu večer francuska su nam vina opasno užarila nepca… Popili smo pola zaliha koje su nas trebale držati tjedan dana… Ola! Nismo ni skužili da nam fale Boro i Zoki, sve dok nisu nabrijani uletilu u sobu i počeli nas vući na neki tulum… Irena, Srećko, Borna i ja istog trena skočismo od stola i juriš na lumtu.. Netko je predložio da se izujemo bosi što smo, ne časeći časa, i učinili. Plešemo bosi u prvim redovima… Ako se dobro sjećam, ako se uopće sjećam, neki odličan francuski bend prašio je irsku glazbu… Ili?! Odjednom sanjke na nas padaju s neba. Trčimo van na snijeg, slikam ih gologuze…




Srećkov prst
I onda svanuo je dan i donio prvu nesreću… Srećko je Ireni podmetnuo srednji prst na sjedežnici. I, eto peha… Ostade Srećko skoro bez prsta.. Ipak, prst su mu ostavili, zaradio je tek longetu.. Za kaznu si je morao kupiti nove rukavice… S spojenim prstima… :-) Da ne može više raditi nered :-)



Borna odbija nemoralnu ponudu
Potom, Borna ulijeće u prvi plan… Odbija nemoralnu ponudu… Na žici ga je, naime, neki frajer pozvao na cugu… Naš se Borna branio, branio… Kadli ga je ovaj s druge strane upuco u bit:: I wanna fuck with you! Čuvši za to, Srećko je uskliknuo:: Gdje je to bilo?! Sutra se vozim samo na toj žici!! :-)

Da se iskupi što je nogirao frajera, Borna nam je demonstrirao skok s ograde terase u duboki snijeg… To od straha nisam mogla gledati…



Borna je, srećom, ostao čitav, a sljedeći ranjenik bio je Zoki iz našeg apartmana. Boro mu je u punoj brzini preletio bordom preko noge… Ovaj uopće nije skužio rez, nego je nastavio dalje bordati… Tek kasnije ugledao si je poderane hlače, i provjerio dal je s nogom sve u redu… No, ništa nije bilo u redu. I on je završio u ambulanti s nekoliko šavova ispod koljena… I tako to…



Srećko zove mamu
Svaki dan točno u pola 12 Srećko zove mamu da vidi kako je… Dok mu je tata bio živ imali su običaj mama i tata svaki dan u pola 12 nazdraviti s malo rakijice. Tate više nema, ali taj lijepi običaj je ostao i Srećko svaki dan zove mamu u pola 12. Ovih dana je to činio uglavnom s sjedežnice…

Sve je ključalo tih dana… Salve smijeha, erupcije emocija… Malo smo izlazili po barovima, Lidija, Borna i ja imali smo super jedno veče sa mini koktelima na skijici. Na tren smo nekim Francuskinjama posudile Bornu (iako smo sve držale pod kontrolom :-) ) i tako zaradile rundu pive!! Puno smo brijali i u našoj sobi… Srećkov repertoar dizao nas je do neba…

Bijelo dugme, Balašević… Pjevali smo dok je bilo glasa.. Srećko nam je pričao koliko je Ljubav jaka, i koliko moćna, koliko je sve… I gađao u bit... A mi… Jaooo… Ljubav spaja ljude, to je kozmička sloga… Život je šaka suza vrića smija… Slušam to sad.. 



Jedno veče dečki su izveli Srećka, i tu su stvari dodatno izmakle kontroli… Jebeš čovjeka koji se ne da nagovorit – bio je Srećkov komentar na sve što su mu smotali…

Umjesto hitne dolaze vatrogasci!!!
Potom nam je Borna organizirao hokej. I dok smo se mlatili palicama, opet eksplozija. Gospodin Neno Kaučić iščašio zglob… Umjesto hitne dolaze vatrogaci (!!!) i voze ga u ambulantu. Sad je već i onima nejneosjetljivijima bilo jasno da je nešto divlje u zraku… Iskre frcaju na sve strane… A tek odbojka… Jao…

A sada… Pričajmo malo o skijanju… Nakon što sam prvi dan završila s Borisom u totalnom off roadu, mjestimično prošaranim blatom, sljedeći nas je dan zameo vjetar. Užasno jak vjetar i ledena kiša nosili su sve pred sobom. Vjetar me srušio i tu sam proživjela totalni strah da me ne baci u provaliju. Ništa nisam vidjela pred sobom.. Pred očima su mi se nizale slike frendova koji su, ne tako davno, ostali u lavini… Tim gore sam se osjećala, jer su to jutro topovi za lavine pucali na sve strane.. Uf…



Drugi dan opet odlučila sam pošto poto odjuriti van piste. U tom stanju polunesvjesti vidim ispred sebe tablu CLOSED. To je to, idemo!! Pojurim ko strijela, Irena zamnom. Srećko isto. Nažalost to nije bilo baš za Lidiju, pa joj se ovim putem ispričavam!! Završili smo na kraju staze, pred rubom šume, sve puno juhe, kamenja i blata.. Srećko i ja brijemo kroz juhu, ludi od sreće. Irena ostaje uz Lidiju, koja je i opsovala nešto, vjerovatno prvi put u životu… Ne časeći časa, Srećko sve to dokumentira kamerom…





Najluđa avantura života
I zadnji dan – šećer. Glečer! Uspeli smo se na 3000m. Odlučila sam s dečkima poći u duboki snijeg… Naravno da je to, s slalom ultra teškim skijama i mojom tehnikom – bila potpuno spaljena odluka. Ali osjetila sam neopisiv poriv i podršku moje ekipe koja me uvijek vjerno čuva i prati. Znala sam da to mogu!! Irena i Srećko uputili su mi zadnji pogled u kojem je bilo puno straha i nimalo odobravanja.. No, nešto jače od mene vuklo me u tu avanturu… I uljevalo mi beskrajnu smirenost i ohrabrenje da sve će dobro proći… I tako, krenuh!!


Borna Tanja i Boro na glecheru!!!

Par zavoja izvela sam dobro, a onda je počelo padanje… Desna mi se skija do veza zabijala u dubok snijeg, a svako ustajanje iziskivalo je golem napor jer su štapovi bili zariti do kraja u snijeg i takvi mi nisu davali nikakav oslonac… U svemu tome izgubila sam dečke, nisam ih mogla pratiti… Pogled na sat. 16h.. Žice rade još samo cca sat vremena, sunce se već skriva ispod oblaka, a ja sama u bijelom. Ne znam gdje sam.. Nigdje nikog oko mene.. (Ovim putem pozdravljam mamu i tatu!!) Razmišljam kako se ne smijem dovesti u situaciju da zovu helikopter zbog mene, ne smijem izazivati skandale… Pa što li će mi tek Miše reći??!! :-) A tako sam luda ovih dana, više nego ikad… Šta mi je? :-) Ne smijem ni ostati na glečeru, razmišljam, smrznut ću se preko noći…

Nekako uspijevam stati na skije i pratim tragove… Desnu skiju ne mogu ukopčati u pancu jer je puna snijega.. Jurim svom silinom niz neku padinu s pancom tek naslonjenom na skiju. Jurim i znam da ne smijem stati, nemam više vremena za stajanje… I tako izgubljena na glečeru  mislim samo na Jedno-g, i sve mi to daje snagu i smirenost, vjeru u sebe da mogu sve što naumim.

Odjednom ugledam oznaku za stazu, doduše crna je i zatvorena. Crna i zatvorena, hallo!!!! Tanja, gdje si??? No, bolje ikakva nego nikakva, razmišljam… Pičim po tim crnim i zatvorenim stazama, i odjednom se predamnom prostire velika crvena staza i sjedežnica u daljini… Spaas!! Vozim po neutabanom dubokom snijegu na stijeni iznad staze. Odbrojavam zavoje, i znam da ih nema još puno, i znam samo da ne smijem pasti… S nevjerojatnom lakoćom činila sam sve to, ostavljajući svoje tragove tamo gdje još nikada nitko prošao nije… Sad je apsolutno jasno da…  Da da.. Jer, samo te Ljubav može gurnuti u sve ovo, i dati ti toliko snage da znaš da ne postoji kraj…

Zvoni telefon… Znala sam da je Borna… Trudio se biti kul, iako sam u njegovu glasu osjetila strah. No, bio je sretan da me uopće čuje… I mene je bila frka ali sam smirivala situaciju i rekla da je sve dobro, da sam pronašla stazu i da ću brzo doći… Skačem s stijene visoke cca 3 metra i napokon sam na stazi!!! Jeeee!!! Juriš prema sjedežnici koju nazirem u daljini… Sjedam i krećem gore prema gondoli koja me treba odvesti dolje u dolinu… Kad sam došla na red za silazak s gondole, ista staje. It is closed, kaže dispečer. Huh, fakat u zadnji čas!!!

Ali, znala sam da ja to mogu proći… Do sada sam često slušala i gledala moje frendove frikove kako šibaju po dubokom, i morala sam osjetiti taj tač. Napokon sam i ja zaradila taj luđački sjaj u očima!!!

Dolazim do gondole, tamo čekaju Borna i Boris… Ja sa luđačkim sjajem u očima i smajlom koji govori više od tisuću riječi… Borna me gleda i osjetim da ne zna jel bi me tuko ili zagrlio u isti čas, a ustvari nastoji ostati kul…

Bio je to totalno ludi dan… S još luđim nastavkom u apartmanu…

Na dan odlaska već smo se svi skužili… Dolazim na parking, a par metara od busa, dečki i cure, njih 10tak motaju putnu… Dotrčava i Srećko, preskače ogradu i viče:: Čini mi se da me netko zvao! :-)



Na koncu, svi smo se složili, da nikad ljepše i jače skijanje nismo doživjeli…





I zato, putujte s Avanturistom, jer samo s njima možete doživjeti Ono pravo!


Veeelika pusaaa Borni… Jer… Trebalo je izdržati Sve To!! :-)


A Miši The Bossu samo poruka da – imaš najboljeg vodiča na svijetu!!!
 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI











AS Forum!AS Oglasnik!

MARKETING

Istina o skijanju

Istina o skijanju
Napokon možete na jednom mjestu saznati sve skijaške i borderske tajne koje su vas uvijek zanimale, a nitko vam ih nije znao ili htio reći.

Rubrike

KontaktMarketingArhivaSitemapNaša misijaDream TeamZa nas pišuRiječ uredniceDrugi o namaNajbolji od najboljih
Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.