Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Davor Rostuhar:: Odlazim na mjesta gdje ne znam što me čeka
(Rejting 5.00 od 5)
Razgovor
Autor: Anamarija Marović   
Utorak, 17 Studeni 2009 05:45

 

Vrlo je malo ljudi koji znaju otići do cilja, ali je još manje onih koji znaju kad treba odustati... 

Koliko ste se puta nakon napornog dana na poslu i šefa koji vam ide na živce poželjeli pokupiti i otići daleko od svih, od svega, od posla, od civilizacije. Od svih napornih i kompliciranih prijatelja. Sresti se s ljudima koji ne znaju što je stres, gužve na cestama, neraspoložene prodavačice, nervozne službenice. Poželjeli, razmišljali i nikada to niste napravili. Zašto? Jednostavno niste imali petlju. Željeli bi ste „nešto“ ali ne znate kako. Što će vam reći šef, majka, prijatelji? Kako ćete bez auta? A vaš daljinski. A kompjutor. A taman ste kupili novu fotelju i još je otplaćujete.

Davor Rostuhar je davno odlučio i našao svoj put. Sve dileme koje vas muče on je davno riješio. Prepoznao je svoj Put i hrabro hoda njime. U svojih 28 godina života on je obišao više lokacija i zemalja nego je većina čula o njima. Napisao je na desetke reportaža i tri knjige. Nakon sedam ekspedicija u najzabačenije dijelove našao je pleme koje još uvijek živi u kamenom dobu o čemu možete čitati na www.davorrostuhar.com/dzungla.

O svemu tome razgovarali smo s Davorom prije njegovog puta u Ameriku.

Za početak moram pitati, mamu si spomenuo u prvoj knjizi. Tada si kao još jako mlad kretao na put biciklom u Afriku. Tvoja mama je morala biti jako hrabra mama da ti da svoj blagoslov.

Da, ja sam jedinac i samim tim to je još teže. Vjerujem da je spoznala da je to moj put i to prihvatila. Svatko mora slijediti svoj put najbolje što zna, slušati svoje srce i ako to radi iskreno onda se i drugi ljudi koji su uključeni u to suočavaju  sa ispitima koje moraju položit na svom putu. Mislim da se to događalo i mojim roditeljima. Naravno, nije im lako, ni onda ni sad.

 

Tvoje sazrijevanje je očito. U prvoj knjizi samo si išao, u drugoj već si postavljaš pitanja i na križanju si putova s pitanjem kud krenuti, dok u trećoj knjizi već krećeš pripremljen, proučavaš, koliko se to da o potpuno neistraženim terenima. Zapravo prva ti je knjiga nešto kao osnovna škola, druga srednja, dok ti je treća već fakultet, ali životni fakultet..

Da, to je lijepa primjedba. To je jedno sazrijevanje. Ali nisam ja to planirao, ja sam jednostavno pokušavao raditi ono što mislim da je najbolje i tako sam došao tu gdje jesam.

 

Paralelno s tvojom knjigom, došla mi je u ruke knjiga jednog drugog putopisca koju sam morala pročitati i vratit. On je opisivao iste lokacije na kojima si ti bio ali potpuno ne vidjevši neke situacije koje si ti doživio i opisao.

Kad prepoznam neku priču volim u nju ući dublje, istražiti je, posvetiti malo više mjesta i vremena i pokušat prodrijet u srž te kulture, tog mjesta. To je neka moja prednost.

Meni je moj posao idealan jer volim ljude. Sad sam npr. bio u Motovunu, tražio ljude koji određuju srž tog Motovuna. Pričao sam s načelnikom, pričao sam sa starom bakom, s vinarom, s tragačem tartufa, s konobarom u restoranu, sa župnikom: Znaš, s ljudima koji su me svojim pričama odveli u potpuno drugu dimenziju Motovuna, potpunu drugačiju od ove turističke. Volim na svakom mjestu naći ono što čini to mjesto posebnim.

Zapravo, svi nastojimo biti posebni. Želimo ostaviti svoj trag, da nas ljudi kao takve prepoznaju, da budemo različiti po pogledu na svijet, po onom što radimo. Danas je to malo zakamuflirano. Na površini se sve čini isto, ali ako ti sebi daš truda, zaroniš malo, dođeš do one srži. Što u to više ulazimo, tim više vrednujemo bogatstvo ovog svijeta i tim više uviđamo vlastitu poziciju u njemu.

 

Kako pronalaziš partnere za putovanja? Ipak je na tako teškom putovanju potrebna i tolerancija?

Malo je ljudi koji se tim bave, uglavnom su to moji prijatelji. Zatim postoji taj klub KEK, za ekspedicije i kulturu, ali uglavnom to je uvijek istih 5-6 ljudi i uglavnom sam išao sam ili sa još jednim ili dva suputnika.

 

Ideš na nepoznata mjesta, ne znaš što te čeka, kakve opasnosti. Imaš li kakav strah?

Najčešće idemo na mjesta gdje ne znamo što nas čeka, na rijeke na kojima nismo znali što je dalje, kakvi brzaci, kanjoni. Prolazili smo kroz džunglu u kojoj nitko nikad nije bio, ali to je većinom benigno. Veći problem je ljudski faktor, pošto smo dolazili do plemena kojima nije bilo drago što smo kod njih. Istina ne baš svima, većini je bilo drago ali uvijek postoje pojedinci koji krivo protumače naše namjere, međutim na kraju je opet sve dobro prošlo.

Imali smo jedan fizički ispad, kada sam napadnut u jednom selu. Tada sam stvarno pomislio da je možda došao kraj.

Međutim to je dio Puta, očekivali smo takve mogućnosti. Ljudski faktor je ipak najvarijabilniji ali ja ipak duboko vjerujem u ljude. Vjerujem da ako ja ne radim ništa loše njima, neće ni oni meni.

Spuštali ste se potpuno nepoznatim rijekama na kojima ne znaš da li je ispred vas slap, vir, kakvi su brzaci?

Pa proučimo konfiguraciju terena, po prijašnjim iskustvima otprilike znamo što možemo očekivati. Tamo gdje je upitno, staneš pa ideš u izviđanje.

 

Tvoje ekspedicije su vrlo zahtjevne i financijski? Kako s tim izlaziš na kraj?

Prva ekspedicija zahtijevala je relativno malo novca. Kupili smo čamac za nekih 100 dolara i ubacili ga u rijeku.

Druge su bile između 50 000 i 200 000 KN i uglavnom se pokrivamo sa sponzorima i objavljivanjem reportaža.

Zahvalio bih se ZAGREB osiguranju koje je podržalo i izdavanje moje knjige, Carinu, Iglu športu i ostalima. Tu je i tvrtka ING servis preko koje smo nabavili satelitske telefone koji su nam bili užasno važni. Nismo ih mogli naći ni u Americi, a našli smo ih tu u Zagrebu.

 

Kad si već to spomenuo, ti si freelancer reporter ali većinu toga objavljuješ u National Geographicu. Tko je koga našao?

Našli smo se međusobno jer zapravo jako je malo ljudi u Hrvatskoj koji mogu raditi za njih. Oni traže nove ljude koji znaju napraviti dobre reportaže ali takvih je kod nas malo. Ja bi, osobno, volio da nas je više jer bi bila zdravija atmosfera.

Mislim da to radim kvalitetno i dobro  jer se trudim prodrijeti u srž stvari, doći do priče iz prve ruke i vjerujem da u tome uspijevam. Zapravo, jako mi je čudno kako to drugi ljudi ne uspijevaju. Vjerujem da treba postojat talent za neki posao i zahvalan sam ako ga ja imam ali ja taj posao stvarno radim sa užitkom tako da se uvijek pitam, zašto nema više ljudi koji se tim bave.

 

Postavit ću ti pitanje koje je možda sad dio odgovora tebi. Ti si se ovim počeo bavit dok si bio jako mlad. Nisi imao ono što većinu ljudi danas opterećuje: obveze, kredite, financijsku odgovornost. Nisi bio vezan ni za koga, nitko nije ovisio o tebi. Misliš li, da si ti u  takvoj situaciji sada  mogao se organizirati i krenuti?

Ja vjerujem da se sve može, iako mislim da je to što sam rano počeo stvarno jedna moja prednost. Što sam bio jako mlad kad sam shvatio kako neke stvari funkcioniraju, što ljude veže, što ih oslobađa. Shvatio sam da vrlo rano moram definirat taj svoj put da bi, u krajnjem slučaju mogao njime proći. Što dalje idemo, ako idemo nekim klasičnim smjerom, to smo više vezani. Ja sam to dosta rano uvidio tako da sam uspio odrezati  spone koje su me vezivale. Uvidio sam da mogu napraviti što god hoću i naučio sam kako to napraviti. Istina je da je to teže što kasnije kreneš ali uvijek se može. Ja nisam taj koji može dati recept kako ali uvijek se može.

 

Ti si, također, organizirao turistička putovanja: Kakav je bio tvoj koncept, to nisu bila klasična uobičajena putovanja?

Da, radio sam putovanje u Boliviju i to je bilo zanimljivo iskustvo. Rađeno je po principu koji sam ja odredio. Kao prvo, to nije klasičan turizam koji postoji u turističkim ponudama već nešto sasvim novo. Što mi  je najbitnije  je utjecaj na društvene zajednice, sredine u koje idemo.

Ja sam veliki dio svog putničkog iskustva posvetio proučavanju filozofije putovanja i turizma i pravila na kojem principu to funkcionira, tako da će se tim baviti jedna od mojih slijedećih knjiga. Ono što se najčešće događa u turističkoj industriji, pogotovo na takvim autohtonim mjestima gdje ljudi žive  tradicionalnim životom, jest da njih iskorištavaju velike kompanije. To čak ne mora biti izvan države, već kompanije iz većih gradova, primjer u Nepalu kompanije iz Katmandua, u Indiji iz Delhia, u Papui Novoj Gvineji iz Port Moresby-a. Zarađeni novac ne ostaje u lokalnoj zajednici.

Moj osnovni uvjet za bavljenje ovakvom vrstom turizma je da to organiziram, ne s velikim kompanijama i agencijama već sa lokalnim ljudima. Želim da ti ljudi direktno profitiraju od naših posjeta.

U Boliviji sam imao vrlo zanimljivo iskustvo gdje sam putovanje od nekih 18 dana jedan dio organizirao sa Indijancima u Amazoni kod kojih sam ranije bio. Kako pričam španjolski, a oni imaju u gradu, izvan džungle, nekakav ured u sklopu nacionalnog parka gdje mogu koristiti Internet tako da sam s njima u pet dugačkih mailova na španjolskom dogovorio turu. Oni su organizirali sedmodnevnu turu koja je uključivala dva dana hodanje kroz džunglu do njihovog sela, jedan dan boravak s njima u tom selu te potom četiri dana spuštanje niz rijeku sa splavi, a sav novac koji smo im isplatili bez posrednika mogli su utrošiti u infrastrukturu svog sela. Drugi dio putovanja 11 dana po Andama, La Paz, Potosi, višednevna tura džipom po Altiplanu i slanoj pustinji Salar de Uyuni te posjet lokalnom festivalu solsticiju na ruševinama drevnog grada Tiwanaku, organizirao nam je lokalni dečko, moj prijatelj koji je dotad radio samo manje turističke poslove – prijevoz ljudi od aerodroma do hotela i slično. On me tražio da mu platim 100 dolara, ali ja sam mu dao 2000 dolara koje je on uložio u svoju agenciju i postao jedan od glavnih igrača u La Pazu. Drago mi je zbog njega jer on nije lik koji će raditi ture koje uništavaju okoliš ili ugrožavaju lokalno stanovništvo.

Ove godine vodim jednu normalnu turističku turu u Libiju za Novu godinu, u srce Sahare. Imamo još par mjesta, a tura košta nekih 15 000 Kn. Idemo u Saharu na granicu sa Nigerom i Čadom na festival tuarega. Sljedeće godine planiram puno zahtjevniju i skuplju turu u Butan na Himalaju na jedan od najvećih, najljepših i najzahtjevnijih trekinga na svijetu.

U mjesec dana ćemo prohodati skoro 500 km Himalaje, 16 puta preći prijevoje preko 5000 metara i time prodrijeti u jedan od teško dostupnih dijelova Himalaje, gdje je priroda božanstvena, a kultura uščuvana. Međutim, Butan je iznimno skup, zbog čega tamo nema puno turista. Dok u susjedni Nepal dolaze milijuni turista i planinara, u Butan ih dolazi svega par tisuća godišnje, a priroda i kultura su itekako uščuvanije tamo. No za svaki dan boravka tamo treba iskeširati 200 dolara njihovoj vladi, tako da će ta tura vjerojatno koštati 50-60 tisuća kn, ako ne i više! S tim da neće svatko moći ići, samo oni koji prođu svojevrsne testove i pripreme. Ako je netko zainteresiran neka nam se javi preko www.kek.hr

 

Da se vratimo na tvoje ekspedicije. Ti si došao na mjesta gdje civilizacija nije došla, do ljudi koji je nikad nisu sreli. Koliko si ti utjecao na te ljude, a koliko su oni utjecali na tebe?

Moram kazat de je jedna od mojih najvećih moralnih dilema kad idem gdje žive ljudi koji nisu imali doticaj s civilizacijom, smijem li ići tamo. Imam li pravo na to. Mi smo boravili u plemenu koje nije bilo u doticaju s civilizacijom ali su čuli o tome. Zanimalo ih je i zato su oni primili nas. Bili smo u međusobnom odmjeravanju. Mi smo proučavali njihov mitski svjetonazor, a oni naš moderniji način života.

Kakav će to utjecaj na njih imat ne znam, ali mi smo pokušali njima dati do znanja da je to što oni imaju jako vrijedno i da to moraju čuvati. Iluzorno je, a o tome ima duga priča u mojoj knjizi, očekivati da oni ostanu izolirani iz razloga što postoje puno veći motivi od naših za komunikaciju s njima, prije svega ekonomski i trgovački. Vrlo je realno da će se to dogoditi u sljedećih par godina i naš cilj je bio dokumentirati njihov sadašnji, aktualni način života i pripremit ih na ono što dolazi i na neki način im pokušati dati do znanja da je to što imaju vrijedno i da to pokušaju sačuvati.

 

Da li kad dođeš u iskušenje da im, kad vidiš kako oni nešto rade, a ti znaš jednostavniji način kažeš - ma ne tako, evo ovako se to radi? U smislu kad idu zapalit vatru da im daš upaljač?

Ne, jer oni imaju svoje načine koji jako dobro funkcioniraju.

Mi, što ne piše u knjizi, kad smo došli kod njih već smo prošli 3 mjeseca privikavanja na džunglu. Imali smo dogovor, kad dođemo do njih, da ćemo podignuti svoj kamp koji će biti malo luksuzniji od ovih koje smo do sada koristili. Dosadašnji kamping nam se sastojao u dizanju šatora uvečer i skupljanju ujutro. Kako smo ovdje planirali duže boravit htjeli smo imati odvojene tri prostorije-za spavanje, kuhanje i boravak. Mi smo bili na tlu, oni žive na drveću. Rekli smo im što bi htjeli i oni su nama pomogli. Odmah smo prvi dan podigli, uz njihovu pomoć, tri sjenice od lišća i grana što u džungli ide relativno brzo.

Isto koliko smo mi obilazili njih u njihovim kućama na drveću i slušali o njihovim mitovima, toliko su i oni obilazili nas, sjedili oko vatre i slušali o tome što mi radimo. Interesiralo ih je što ima tamo odakle mi dolazimo. Bacili su oko na neke stvari koje smo mi imali. Tehnika ih nije nimalo zanimala jer nisu imali pojam o tome što bi mogao biti satelitski telefon, fotoaparat ili slično, ali su im se svidjele kante, kanistri za vodu i metalni lonci za kuhanje, kao i plastična cerada. Prije našeg odlaska ponudili su nam neke njihove stvari poput kamenih sjekira i lukova i strijela u zamjenu za te plastične i metalne predmete, pa smo na taj trejd pristali!

 

U knjizi, opisuješ i jedan dio svog putovanja, kad si krenuo u potragu za plemenom koje na kraju nisi našao? Imaš li se namjeru tamo vratiti?

Uz rijeku Wapoga. Da, krenuli smo tragom nekog plemena  tamo gdje nitko nije bio i to je bilo nevjerojatno. Trebalo nam je mjesec dana do tamo, suočili smo se sa raznim opasnostima i raznoraznim preprekama i kad ne uspiješ u tome što si naumio, ne dođeš tamo gdje si krenuo, najteže je vratit se natrag. Mislim da se to može usporedit kao ekspedicija osvajanja vrha, kad dođete na 8000 metara i dalje ne možete zbog lošeg vremena i znate da će tako biti slijedećih tjedana pa se morate se vratiti.

Razmišljaš, ako se živ spustiš dolje da ćeš prestat s tim.

 

Znači došao si u tu fazu?

Da, došao sam nakon te ekspedicije. Bili smo razočarani, potišteni. Vračali smo se brodom i cijelo vrijeme na tom brodu nismo pričali. Svi šutite ali svi razmišljate - čim dođem tamo kupujem avionsku kartu za doma. Kako prolazi to vrijeme, kad dođeš u Jayapuru, nakon par dana odmora na tropskoj plaži u bungalovu, shvatiš da ipak idemo dalje, idemo još…

 

Kakav ti je osjećaj kad odustaneš?

Svi imamo neki cilj na koji idemo ali kad su okolnosti prejake, kad znaš da nećeš moći dalje… Vrlo je malo ljudi koji znaju otići do cilja, ali je još manje onih koji znaju kad treba odustat.

 

Ako pratite antologiju uspona na svjetske vrhove znate da su vrhove uspijevali osvojiti oni koji su znali kad treba odustati. To je jedna od vrlina pravih istraživača. To je teško, to je strašno teško ali znaš ako kreneš tamo i ne uspiješ, znaš da nećeš imat priliku za novi pokušaj. Ja sam to iskusio dvaput. Oba puta sam opisao u svojoj knjizi.

 

Razumijem što ti se događa u glavi kad moraš odustat ali kretati se kod džunglu nije jednostavno. Danima vas pere kiša, upadate u blato, dižete se i idete leći  u vlažnom. Da li si kad pomislio - što je meni ovo trebalo?

Pa ne, jer to je meni, na neki način, gušt. Moram reći da je zahebano biti u mokrom, leći u mokro, međutim znaš da te to čeka, pa si spreman na to. Najveći problem su gljivice koje ti jedu kožu stopala kad je mokra, a cijeli dan hodaš kroz blato i vodu i mokar si non-stop.

Poanta je u tome da moraš biti discipliniran, kad digneš šator, sve mokro skinuti sa sebe, gljivice dobro naprašiti i to raditi svaki dan savjesno. Često si preumoran navečer, nakon cijelog dana napornog probijanja kroz džunglu, pa jedva uopće digneš kamp. U džungli dići logor ne znači samo postavit šator. Moraš raskrčit teren, posjeći na desetke stabala, napraviti sojenicu da se digneš sa vlažnog  tla i tek onda dignuti na tome šator. Tada ti se ne da zaprašivat s praškom protiv gljivica, a one su jako bolne.

Bilo je ekspedicija koje su helikopterima morali izvlačiti jer nisu zbog gljivica mogli više hodati.

 

Što planiraš dalje? Neku novu ekspediciju.

Sad nije vrijeme za to. Mora proći ova financijska kriza. Moram pokušati vani. Često moraš uspjeti vani da bi te prepoznali ovdje. Sve ovo što mi radimo, to je zanimljivo, o tom ljudi čitaju ali od strane javnosti i sponzora taj rad nije baš prepoznat. Ovaj uspjeh što smo mi napravili nije  razumljiv u hrvatskim okvirima. Ako odeš npr. u Manaus u Brazilu i uzmeš turističku turu od 3 dana po okolnim prašumama Amazone, ljudima će se to činiti jednako spektakularno kao i ovo što smo mi napravili na Papui. A to ti je otprilike kao da uspoređuješ Sljeme i Everest.

 

Da istina, ovo gdje ste vi došli je veliki uspjeh u svjetskim okvirima. Da li si razmišljao o prijevodu knjige na engleski?

Da, knjiga se prevodi i polira, a ja ovih dana putujem u Ameriku, pregovarati s nekim izdavačima, ali za sada još ništa nije definirano pa ne bi htio puno pričati još o tome. Držite fige! ;)

 

Da imaš ogromnu svotu novca kojom si možeš priuštiti najluksuznije hotele, bi li i dalje putovao na ovaj način? Da li bi tvoj put bio drugačiji?

Sve ima svoje. Putnici su uglavnom ograničeni na svoj životni standard. Oni koji se klošare, hejtaju po luksuzu, a oni koji se razbacuju s lovom, naravno da neće klošariti. Ja mogu i jedno i drugo, kako gdje… Ne možeš pošteno doživjeti jedan New York, Dubai, Boru Boru ili Vegas iz perspektive low budgeta. Spavao sam pod zvijezdama u nekim svjetskim metropolama i nisam ništa doživio od njih. S druge strane, ako ideš u prirodu, možeš je doživjeti jedino ako spavaš pod zvijezdama. Ako ideš u selo u Vijetnamu, živiš kako se živi u tim selima, ako ideš u planinu, spavaš u domovima, u šatoru i živiš ko šerpa, a ako ideš u Vegas, spržiš soma dolara na Cirque du Soleil… ja pokušavam sve to. Mogu spavat u hotelu od 10000 kn noć ili u hotelu u Indiji za dolar za noć ili u džungli gdje kiša pada i šator prokišnjava. Hvala Bogu! ;)

 

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI











AS Forum!AS Oglasnik!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.