Po dolasku kući kilometri na brojčaniku su se zaustavili na nešto manje od... ma, na 10000.

Sve je počelo u, prijateljima i meni omiljenom mjestu, slastičarni na parkiralištu Studentskog centra tokom još jednog hladnog Zagrebačkog zimskog jutra. Iznoseći stavove i razmišljanja o svjetskoj politici, anemičnoj hrvatskoj ekonomiji, formi nogometne reprezentacije i zgodnim studenticama, došli smo do zaključka da bi bila dobra zezancija otići na ljeto na neko duže putovanje kombijem. Nakon žučne i argumentima pojačane rasprave u trajanju od 6-7 minuta, jedan budući suputnik je, otpijajući šalicu kave, rekao; Ajmo na Bliski istok!

Par mjeseci nakon, 31.07., smo uzeli iznajmljeni kombi, platili carnet de passage i dali polog od 10000kn u HAK-u i bilo je sve spremno za avanturu. Petero članova ekipe je istu večer stiglo iz Zagreba u Osijek da pokupi ostala dva člana ekspedicije. Zamisao je bila isplanirati zadnje detalje i vidjeti jesmo li išta zaboravili. Završilo je tako da smo došli po naša dva suputnika u kvartovski kafić. Zatekli smo ih u veselom stanju, nakon ko zna kojeg piva, na proslavi rođenja prijateljevog sina. Priključili smo se veselom društvu, a nakon što su nas konobari istjerali u jedan poslije ponoći smo došli smo u stan jednog od osječkih suputnika i nastavili pit... raspravljati o planovima duboko u noć.

Aleppo.

Krenulo se napokon! 01.08. smo mamurni i mrzovoljni krenuli na put iz Osijeka prema granici sa Srbijom. Zbog gužvi na međunarodnom graničnom prijelazu se odlučujemo za onaj manje začepljen nekoliko kilometara pored. Znali smo da smo jako blizu granice kad smo počeli hvatati lokalne srpske radio postaje iz kojih u 90% slučajeva sviraju lake glazbene note  “zvezda Granda“ i slične škvadre. Ekipa u kombiju me nešto kasnije prodrmala iz sna i nakon što sam vidio veliki reklamni pano s natpisom „Želiš li kruha bez motike? Prijavi se na Velikog brata!“, znao sam da smo prešli granicu. Uvečer istog dana smo prešli i još jednu, onu Srbije i Makedonije, te stigli u Makedonski i UNESCO-ov biser, gradić Ohrid. U startu nas je oduševio dinamičan noćni život, sa mnoštom prolaznika po kamenim ulicama grada, u kojem se ljeti ide spavati u sedam ujutro. Nakon noći u vrećama za spavanje na jednoj od ohridskih plaža krećemo u razgledavanje grada u kojem smo prošli antički amfiteatar, Samuilovu tvrđavu iz 10. stoljeća i katedralu Sveta Sofija. Iscrpljeni sjedamo u jedan od nebrojenih restorana na ohridskoj rivi. Jako smo se prihvaćeno i ugodno osjećali, možda i iz razloga što je gazda, kada je čuo odakle smo, navio najveće hitove Miše Kovača.

Sljedećeg dana ulazimo iz Makedonije u Grčku. Postaje nam odmah jasno u startu koliki animozitet Grčka gaji prema Makedoniji iz cestovnih oznaka; na jednoj od njih, koja pokazuje u smjeru Makedonije je ista zemlja označena kao „Yugoslavia“. Naime, Grci ne priznaju Makedoncima pravo na ime države, jer je to također ime njezine sjeverne pokrajine i Grčka tvrdi kako to podrazumijeva teritorijalne pretenzije. Sve što smo vidjeli od Grčke je Solun noću i nezaboravni parking na rubu grada na kojem smo prespavali dok su se oko nas muvali psi lutalice, te sutradan grad Alexandroupolis koji se nalazi blizu granice s Turskom. U tom gradu smo popili kavu, pojeli sendviče sa sirom i salamom koje smo kupili dan prije i zabacili lošu partiju picigina na Egejskom moru. U Grčkoj smo svi zajedno; cura i šestero momaka, potrošili 10ak Eura, pa smo zaključili da se definitivno nikad više nećemo rugati turistima koji ništa ne troše i nose hranu sa sobom.

Znam da ste ovo vidjeli 100 puta, ali ulaz u Petru stvarno oduzima dah.

Turska je svima bila otkriće. Iz njenog europskog dijela smo prešli na azijski trajektom i prespavali uz svjetionik na plaži pored gradića Kumkalea, s pogledom na otok Lesbos. Sutradan smo stigli u čudesne Pamukkale. Pamukkale, prevedeno znače „dvorac od pamuka“. Lokalna legenda kaže da su u davna vremena tu divovi sušili obrani pamuk što se danas očituje iz vertikalnih litica blistavo bijele boje. Litice, terase, bazeni, stalaktiti i slapovi izvora Pamukkale prekrivaju površinu od 2,5 km dužine i 0,5 km širine. Nastali su kao rezultat vrućih vulkanskih izvora koji se nalaze na visoravni iznad njih. Neponovljiv je osjećaj bos se penjati do vrha hodajući kroz potočiće, uživajući u stepenastim bazenima i hladeći se ispod slapova. Na vrhu brda se, kao dodatna atrakcija za znatiželjne oči nalazi i antički grad Hierapolis. Zanimljivo je napomenuti da noćenje pored ovih atrakcija u privatnom smještaju, u kući sa bazenom, sa jutarnjim doručkom stoji nekih 7 Eura po glavi. Turci su jako ljubazni domaćini i s njima možete pričati od toga zbog čega su Bugari i Rumunji u EU a mi ne, do komentiranja povijesne utakmice Hrvatska – Turska na Europskom nogometnom prvenstvu prošle godine.

Pogled kroz razoreno okno gradske bolnice u Quneitri. 

Iz Turske nas nije pozdravljao možda dvadeseti kip Attaturka kojeg smo vidjeli iznad Antalye a već smo u popodnevnim satima sedmog dana putovanja bili na granici sa Sirijom. Nismo znali da li da se smijemo ili da lijenim Sirijskim graničnim službenicima psujemo sve po spisku. Tu je uobičajena slika vidjeti sirijske službenike kako spavaju, jedu i puše na radnom mjestu. Normalne su i scene podmićivanja, a katkad vas traže i par dodatnih dolara uz objašnjenje da je to za porez. Nismo uspjeli saznati koji porez. To vam državni dužnosnik, uz namigivanje kolegama, jednostavno na vaš upit kaže da ne zna baš dobro engleski i da je to porez. Sirija je država koja se guši u birokraciji i u njoj više od četvrtine zaposlenih radi u državnoj i javnoj službi. Ovo sa porezima i birokracijom nas je neodoljivo podsjetilo na jednu drugu državu. Aleppo nas je upoznao sa drugom stranom Sirije; srdačnim ljudima s kojima se susrećete na ulici, djecom koja vas žicaju da ih fotografirate ili odigrate s njima 15ak minuta nogometa i pozvima na šalicu čaja. Aleppo je drugi grad po veličini u Siriji, nakon Damaska, s kojim se spori i za titulu najstarijeg kontinuirano naseljenog grada na svijetu. Drevna kultura je osjetna na svakom koraku, a gradom dominira ogromna utvrda koja je građena između 3. tis. prije i 12. st. Nakon Krista.

Damask. 

Tu smo prvi put osjetili i arapski noćni život. Grad živi sto na sat, a dok smo pili pivo ispred neke trgovinice i svađali se gdje ići vani uleću nam tri Iračanina; Naoras, Mustafa i Ali. S njima obilazimo noćne klubove koji se vrlo jednostavno mogu opisati kao kombinacija kabarea sa gostima bogatim Arapima i strancima. Iako smo po danu susretali mnoge na ulicama, obučene po zadnjoj zapadnjačkoj modi, žene su potpuno isključene iz noćnog života, a jedine koje smo vidjeli su ruske i ukrajinske prostitutke koje sjede za stolom, čekajući da ih se povede za ruku. Čisto informativno, cijena varira između 100 i 300 $ po satu. Vrhunac večeri je, nakon obiđenih 10ak takvih mjesta je upadanje na svadbu u nekom predvorju hotela u centru Aleppa na nagovor iračkog prijatelja Naorasa. Tko je gledao Borata i njegove čage, znat će kako se raspamećeno tu plesalo. Svi su pijani i vuku nas u centar kola da plešemo s njima. Bila je to neka elitna svadba sa nekoliko kamera koje su sve snimale. Opet smo uočili razdvojenost muškaraca i žena, ovi prvi su ekipa koja je razgaljena i pijana i koja nas je uvukla u najluđe i najsmješnije čage ikad, a ove druge su imale organiziranu večeru i druženje na katu iznad.

Nakon dva dana Aleppa smo bili u Palmyri. Poveli smo i tri iračana jer su nam obećali spremiti ribu s gradela. Na putu u Palmyru smo svratili pozdraviti i radnike INE nakon što smo vidjeli natpis na cesti da u blizini imaju svoju stanicu. Palmyra je malo mjestašce sa najočuvanijim antičkim ruševinama na čitavom Bliskom istoku, unutar kojeg živi 300-njak Hrvata - uglavnom radnika INE i kooperantskih firmi, reče nam Krešo iz Zagreba, koji u Siriji živi tokom zadnje tri godine. Ispričao nam je i mnoge zanimljivosti o ljudima i zemlji. Tvrdi da su Sirijke jedne od najljepših, a zasigurno najbolje žene na svijetu; te neće nakon udaje više u životu pogledati drugog muškarca na ulici. Dogovoreni brakovi i njihovo planiranje tu imaju smisla jer kad se jednom mladenci uzmu, više im nema razdvajanja i provesti će skupa život.

Tuširanje na Pamukkalama.

Krešo nas je uputio i da odemo u Ma`alulu – jedno od tri mjesta na svijetu gdje se aktivno govori aramejski – jezik kojim je pričao Isus Krist. Selo se nalazi na 1500 m nadmorske visine i ima 2000 stanovnika. 75% stanovnika su kršćani koji nam u razgovoru tvrde da su u odličnim odnosima sa svojim muslimanskim zemljacima. Također, Sirijski predsjednik Bashar al Assad ih posjećuje par puta godišnje, a država iskazuje priličnu brigu u obliku novčanih potpora programima poput očuvanja i širenja aramejskog jezika. Ma`alula je i vjersko središte u kojem se poštuje prva mučenica u kršćanstvu, sveta Takla. U obilasku sela sam sjeo na pivo ispred lokalne trgovine i sa čijim sam gazdom i prijateljima pričao o svemu i svačemu. Objasnili su mi da se u Ma`aluli strašno ljute na Mela Gibsona koji je u Pasiji koristio iskrivljeni oblik aramejskog jezika. Mene je interesirala povijest mjesta i odnos kršćana i muslimana, a njih način kako da uhvate neku Hrvaticu i tako dobiju hrvatske papire. Jadni ljudi ako im je to zaista želja, pomislih.

Izuli smo tenisice i popili čaj sa Beduinima u Wadi Rumu.

Ulazak u Jordan je bio puno jednostavniji nego ulazak u Siriju. Službenici uredno izgledaju i nema (u tolikoj mjeri) podmićivanja, a granica se pređe relativno brzo. Prva postaja je bilo Mrtvo more; skrenuli smo na prvu plažu na kojoj se na plaća upad. Možda je bilo bolje da nismo. Plaža je imala i ulogu deponija smeća, niti je imala ikakve infrastrukture. Ipak, plivanje u Mrtvom moru je zabava i po. Znali smo iz udžbenika i tv dokumentaraca kako izgleda to plivanje, odnosno plutanje, ali sam osjećaj je neponovljiv. Onaj koji bi ga htio doživjeti se mora požuriti jer razina mora svake godine padne preko jednog metra, zbog Izraelskog i Jordanskog otimanja dotoka slatke vode. Malo dalje od Mrtvog mora je i planinski vrh Nebo, s kojeg je Mojsije prvi put ugledao obećanu zemlju. Nismo uspjeli shvatiti što je tu obećano jer smo gledali u gole planine i pustinje dokle nam je pogled sezao. Mojsije je bio u težoj zabludi.

Pogled na dine i zalazak sunca u Wadi Rumu.

Posjetili smo i grad Aqabu na Crvenom moru gdje se na puškometu,  u krugu 20ak kilometara promatraju S.Arabija, Jordan, Izrael i Egipat. Aqaba je jedina jordanska luka, ali i pravo turističko odredište u kojem smo išli na ronjenje po koraljnom grebenu. Pored plaže na kojoj smo kampirali se nalazio palestinski izbjeglički kamp od jedno 20ak šatora. Iz Aqabe smo krenuli nazad, prema 80ak kilometara udaljenom Wadi Rumu, crvenoj pustinji. Klanci i pijesak izgledaju kao da mijenjaju boje ovisno o položaju sunca. Vozač našeg džipa u kojem smo razgledavali pustinju je volio voziti slalom između klanaca i utrkivati se s drugim džipovima koji će stići prije na slijedeću točku za razgledavanje.

Petra ili Al Batra na arapskom je najveća jordanska atrakcija i nedavno je uvrštena na listu Novih sedam svjetskih čuda. Petru godišnje posjećuje 4 milijuna turista. Svaki dan 10000  ljudi. Kad se čovjek gura između drugih turista kroz uski kanjon, jedini prilaz gradu, i dođe na plato ispred 40 metara visoke riznice, potpuno uklesan stijene, uzvikne „Ovdje je sniman Indiana Jones!“. Poput pravih turista, gladnih kulture kanjona drevne Petre, dugog 42 kilometra, propješačili smo nekih 700-800 metara i nahranili se kruhom i paštetama.

Wadi Rum.

Petnaestog dana putovanja izlazimo iz Jordana, plaćamo Sirijcima ponovo 120$ za tjedni porez za dizel auto i 20$ po glavi za ulaz u zemlju i krećemo put Damaska, glavnog i najvećeg sirijskog grada. Grada u kojeg prorok Muhamed nije htio ući na svojem putu ka Meki jer je rekao da se u dženet, raj, može ući samo jednom u životu, a to je nakon smrti. Grada u kojem je Saul od Tarzusa prešao na kršćanstvo i postao apostol Pavao. Stara jezgra grada je opasana zidinama u kojima je ugrađeno sedam vrata, koja su štitila od osvajača između ostalog i dvije katedrale i tri džamije. Najpoznatija od te tri je džamija iz dinastije Umajada. U njoj se čuva i glava Ivana krstitelja. Za ostatak Ivanovog tijela nam nisu rekli gdje se nalazi. U Damasku smo odsjeli u kultnom hostelu Alarabie u kojem smo upoznali mlade sa svih strana svijeta.

Između ostalog i Talijanke Suzannu i Andreu, s kojima smo frend i ja išli statirati u nekoj sirijskoj sapunici. To se desilo tako da nam je na ulici uletio pomoćnik producenta. Namamio nas je sa 20$ zarade i obećanjima o slavi. To je bilo najlošije i najneprofesionalnije snimanje ikad. Ekipa nas nije ponudila ni jesti ni piti. Rečeno nam je da snimanje počinje u 6 sati, no u međuvremenu je nestalo struje i shvatili smo da se nalazimo u nekoj kući na rubu grada i da ne znamo hoće li uopće snimanje početi. Počelo je na kraju negdje oko 11 na večer, ali bez mene jer sam isprovociran svime odbio glumiti. Ostao sam i bez 20$. Sve u svemu, proćerdao sam čitav dan za krišku hladne pice. Ali dignitet mi je bio sačuvan što je bilo neprocjenjivo.

Arapska su djeca jako fotogenična.

Dozvolu za Quneitru smo čekali pola dana u sirijskom ministarstvu vanjskih poslova. Nas sedam, Julia i Wojciech iz Poljske smo kratili vrijeme u parku ispred ministarstva komplimentirajući jedni drugima kako smo najkatoličkije nacije Europe. U Quneitru smo ušli sa službenim vodičem koji nas je vodio između par zgrada koje su izdržale izraelsko granatiranje. To je grad koji je u Siriji simbol razaranja od strane Izraela iz 1969. Grad je sustavno bombardiran, nakon kojega su obiteljske kuće sravnate sa zemljom bagerima, tako da se prognanici ne mogu više vratiti. 30000 stanovnika je u njemu obitavalo prije totalne anihilacije, a grad se sad nalazi u demilitariziranoj zoni koju nadgledaju UN-ove trupe.

Laknulo nam je kad smo uz scene hapšenja skupine Kurda i lijenih uzdaha sirijskih carinika prešli granicu Sirije i Turske. Kapadokija je izgledala nestvarno, s pravom je tu George Lucas odlučio snimiti Ratove zvijezda. Čitava Kapadokija, pokrajina u centralnoj Turskoj skriva 47 dosad otkrivenih podzemnih gradova koji su svi međusobno povezani poput mravinjaka. Turistima je dozvoljeno ići sedam razina ispod zemlje. U podzemlje, ispod grada Derinkuye, nas je vodio neki djedica koji je tvrdio da je čitavi kompleks tajnih gradova otkrio još njegov djed. Nismo imali razloga da mu ne vjerujemo. Površinu Kapadokije smo idući dan još prokrstarili i iznajmljenim buggyima.

Kapadokija.

Istanbul, megapolis od 17 milijuna stanovnika odlučujemo zaobići zbog nedostatka vremena i krećemo ka granici Turske i Bugarske, nakon koje u zoru, nakon rekordnih 1100 prijeđenih kilometara u jednom danu  stižemo u bugarski crnomorski biser – Nessebar. Jezgru tog gradića je zaštitio UNESCO. Pokušali smo nabrojati koliko mjesta pod UNESCO-ovom smo dosad vidjeli, ali nitko više nije imao pojma, a iskreno, nitko za to nije ni posebno mario. Dva dana crnomorskih plaža, igranja odbojke sa nabrijanim Bugarima, prežderavanja u roštiljarnicama nakon sirijskih gladovanja i dijareje su bila dovoljna. U životu se ne sjećam da sam vidio policije koliko na bugarskim cestama, tako da se nismo izvukli bez plaćanja kazne. Sa sjetom smo se sjećali policijskih zaustavljanja u Siriji i Jordanu i promptnog puštanja da nastavimo nakon što bi vidjeli registraciju.

Ohridsko jezero.

Na granici Bugarske i Srbije nas je obradovala ćevabđinica u kojoj smo nastavili vraćati izgubljenu kilažu. Zadnju noć puta smo prespavali u Soko Banji, na jugu Srbije, u poznatoj Šumadiji. Zanimljivo je bilo ući sa kombijem ZG tablica u centar grada i slušati dobacivanja sokobanjskih mladića. Zbog popunjenosti apartmana smo spavali uz neko obližnje jezero, i ujutro krenuli za Beograd. „Uf, to ću da moram da ti priznam, da je mnogo dobro!“ reče mi stara iskusnjara od konobara u kultnoj Beogradskoj roštiljarnici, u Čuburi, dok sam naručivao mućkalicu, specijalitet od govedine.

Niti na zadnjoj granici, onoj Srbije i Hrvatske nam nisu pregledali gepek i sa žaljenjem smo zaključili da smo s nama mogli prošvercati recimo bar dvoje Kurda za finu paru. Dan je bio 23.08. Kilometri na brojčaniku su se zaustavili na nešto manje od... ma, na 10000.