Svako želi pobjeći s cirkusom, ali što napraviti kada se taj cirkus nalazi na brodu? Kad sam se prijavljivao za Caravan Stage Company, o kojemu ću jedino i pričati do kraja 9 mjeseca, nije mi bilo jasno što bi im mogao ponuditi. Da ne zaglibim odma u zamku jadnička koji se odjednom izdigao odmah ću vam reći da su me uzeli kao telefonistu. Tu su još i popratni poslovi web dizajna, čisćenja kabina, kuhanja, ribanja palube i bacanja pišaline preko palube u sve žući tivatski zaljev.

Crna Gora u kojoj nam brod trenutačno skuplja alge, hrđu i, od nedavno, infestaciju žoharčina je zemlja u kojoj se, sudeći po Tivatu, dosta gradi. Glavni investitor ove marine za superjahte, Peter Munk, je davnih dana našao zlatnu venu u Indoneziji. U Tivatu je on samo jedan od brojnih, uglavnom ruskih, ulagača. U sljedećih 5-7 godina, kada bi projekt trebao biti završen, izgradit će se par stotina garsonjera za lokalne i strane lole. Kad ujutro izađem kroz uska vratašca na krmu i odem na svoj skriveni škver za jutarnji urin odmah mi u oko upadnu bageri, kranovi i likovi sa pneumatskim bušilicama. Naš brod je zaista usidren unutar gradilišta, a jedino što odskače su prave pravcate palme koje su dofurali iz Južne Amerike. Čini se da su prvo zasadili palme, a tek onda krenuli graditi marinu.

Radnike hrani lokalni trovač sa preodvratnim “ispod-pazuha” ispečenim hamburgerima za jedan i pol euro. Inače, crnogorci su prihvatili euro premda nisu u EU, a ono što se nekako nadoštukava na taj fors je i činjenica da se skoro svaki drugi dućan, pekara, hotel, banka zove po imenu države. Samo nam žele reći da su tu i da su složni.

Nas je na brodu trenutačno šestero. Za par tjedana dolazi još 30-ak performera, majstora za svjetla, kostime, frule, scenografiju, stolove i stolce i još koječega iz šarenog svijeta. Pročitao sam većinu CV-ova i to su sve ljudi prebogati iskustvom, a većina ih je mlađa od 35 godina. Dolaze sa svih strana svijeta, a većina ih konstantno putuje i nema stalno mjesto prebivališta. Oni konstantno stvaraju i od svojih ideja uspješno žive.

Australka Anne je prije 2 godine odlutala iz matične joj zemlje. Zna crtat, slikat, šminkat i najviše voli izrađivati maske i kostime. S time je obišla veliku krišku svijeta i bila pozvana na par festivala, živjela iz dana u dan, skvotirala i na kraju prešutila da je strgala zglob kako bi mogla doći na ovaj brod.

Što točno fascinira ljude poput nje da dođu i podjele sebe sa zajedničkim ciljem Caravan Stage Companya? Možda je to šansa za učenje od ljudi koji su od svoje kreativnosti napravili održivu egzistenciju u ekstremno rizičnim uvjetima. Ovise o puno ljudi, ali ljudi koji dolaze sudjelovati u projektu su filtrirani samom odlukom o odlasku iz svojih domova na duži vremenski period. To organizatorima i daje prividnu sigurnost da im ekipa ne odleti s broda nakon par tjedana.

Ovo ljeto brod će krenuti po Jadranskoj obali da bi još obišao komadiće Slovenije i  Italije. Za Hrvatsku krećemo 20.07., a prvi show će vjerojatno biti 23.07. u gradu Korčuli.

Ove godine karavana obilježava 40 godina postojanja i 13 godina od kad su zamijenili konje s barkom. Ovakva transformacija je bila izuzetno hrabar i rizičan potez, ali i jedini moguć za ovakav oblik teatra. Maznuo sam im „Sideshow U.S.A.“, knjigu o povijesti freak showova u Americi, štivo o konstantnoj transformaciji freak teatra. Jedan od postulata knjige je činjenica da su ovakvi performansi preživjeli do današnjih dana zbog svoje neutažive potrebe za inovacijom. C.S.Company danas izvodi predstave sa opernim okusom prožete živopisnim kostimima i akrobatikom. Vidi se direktna poveznica sa freak showovima, ali ovoga su puta bradate žene predstavljene preko kreativnih kostima. Naglasak stavljaju na drugačiji tip vizualne impresije, prilagođen europskom gledatelju.

Njihova brodska knjižnica broji stotinjak naslova i svi su nekako u službi teatra koji stvaraju. Primjerice „Extraordinary bodies“, studija o samom značenju termina čudak u američkoj kulturi i literaturi se direktno veže na karikirane likove iz prošlih freak predstava i pruža im čistu inspiraciju za svu buduću scenografsku ili glumačku simboliku. Ova knjiga je užasno povezana sa bilo kakvim oblikom isčuđavanja, etiketiranja i omalovažavanja umjetnika pa se može primjeniti na sve mlade ljude u Hrvatskoj koji pokušavaju napraviti nešto mimo uobičajenog. Vrlo je jasna i ne favorizira ni jednu stranu već samo bilježi povijesni tok zbivanja u društvenim krugovima Amerike krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Ono što mi ovih prvih mjesec dana čini jednim od najintenzivnijih mjeseci mog života je količina detalja koji okružuju brod i Tivat. Već prvi dan, čim smo zakurili malu zelenu kalijevu peć, kompletan brod se ispunio sa dimom jer se dimnjak tijekom zime postepeno začepljivao. Do večere sam sa svojim stvarima proveo vrijeme van broda. Slična stvar im se dogodila i u Grčkoj, samo sa WC-om. Obično se cijevi progresivno kružno začepljuju i na kraju ostane tanka rupica. Kad se ta rupica napuni s govnom i pišalinom, govna se vraćaju u smjeru rupe iz koje su izašli. Ta kalvarija im je zasmrdila brod na par dana.

Postoji hrpetina sitnih stvari na koje moram paziti, ali zbog simpatičnog konteksta postaju bezbolne. Npr. internet se ne može koristiti ako se kuha na štednjaku i obrnuto. Dlake na bešteku isto nisu neka novost i već se nakon druge naviknete. Kolega Marcus, koji će glumiti albino grbavca, uredno oblizuje sve svoje tanjure i beštek nakon svakog doručka i večere. Pošto posude peremo u hladnoj vodi jasno mi je da Marcusov jezik možda nije trajno izbrisan sa teksture tanjura.

Neki dan sam izumio vlastiti mužar koji umjesto malja za batinanje papra koristi moj lakat. Prvo stavite jednu zdjelicu, papar bacite unutra pa još jedna zdjelica manjeg promjera i na kraju umetnite lakat. I stvarno radi kao kupovni. Stvari koje me okružuju su toliko opuštene da me tjeraju na ideje koje u drugom okruženju nebi imalo smisla isprobavati. Vrlo brzo se naučite koristiti sebe, a ne tražiti nekog ili nešto da vam napravi ono što želite. Paul i Adriana su vlastitim rukama dizajnirali i sklepali ovaj brod u kojemu sada boravimo. Naručili su inženjera da provede projekt, ali su apsolutno svaki djelić broda htjeli sami sklopiti u cjelinu. Na taj način su uštedili hrpu love koje bi inače bacili na održavanje.

Ovdje svi nekako učimo samoodrživost i to nam lagano postaje navika. Marcus s četkom pere veš na doku. U gradu ima vešeraj, ali on to radije radi ovako jer mu to, po njegovim riječima, donosi nove situacije u život. Ne forsira uvijek ovakav način, ali mu je većinu dana gust ujutro izaći s kantom, četkom i gaćama i dobro ih izribati na betonu.

Inače, lik kaže da u Berlinu imaju free cycle shopove gdje dofurate bilo koju svoju obleku i zauzvrat dobijete tuđu. On nije toliko ekstreman da uzima svako sranje s ceste i stavi si na glavu, ali vidim da razmišlja o stvarima koje može dobiti džabe, a da ne ispadne luđak. Lik je inače glumac i vucara se po Europi dokle ide, a kad si više nemože osigurati egzistenciju samo se vrati u Njemačku i životari po skvotovima. Zna sve moguće kazališne trupe, filmaše, pustolove, ali i ljude s konvencionalnijim poslovima. Po njegovim pričama u Europi se puno lakše odvojiti od nametnutog obrazovanja i društvenih očekivanja u svrhu vlastitog definiranja. On smatra da je sve istinito ako to radiš kontinuirano. Ne voli zabušante, ali isto tako ne vjeruje da mu karijera može donijeti sreću. Poštuje ljude koji su zavrsili faks, ali kaže da je to samo jedan od milijon načina kako se možete realizirati.

Australka Anna, je s druge strane cura hopsica kojoj je većina stvari amazing i classic. Već nakon prve rečenice u bilo kakvim razgovorima vezanim uz osobna iskustva znam da će njena prva replika biti „Oh really?“ ili „Far out!“. I obično i jest tako. Jedino njeno čemu sam se istinski nasmijao je bilo kad je zvala svoju rodbinu preko Skypea. Rečenica je išla u ovom smjeru :“Ma OK sam sad. Mislim, još uvijek sam debela, ali nisam više u depresiji.“.

Naš kreativni direktor Paul, je „quite a character“ i odličan sugovornik. Lik ima prek 6 banki, a s njim sam još i najotvoreniji. Načitan je, čudno izgleda, ima cipele s federima i non stop melje. Neke od njegovih najpitkijih priča obično nastaju za vrijeme uvijek genijalno skuhane večere. Uživa u zamuckivanju i svaku priču počinje sa „Once...“, ali vjeruje u ono što govori i točno zna da će nas nasmijat.  Dakle, once su imali nastup u sanatoriju. Za vrijeme predstave, luđake je neki dio dijaloga triggerao pa su skroz poludili. Nastao je opći kaos, a sestre su u tom metežu morale injektirati sedative u pacijente. Once su radili predstavu s konjima na otvorenom blizu glavne ceste u nekom zabačenijem mjestu u Americi. Konjima se nije svidjelo što ispred njih iskaču maskirani klaunovi sa sačmaricama pa su jednostavno podivljali i odgalopirali drito na glavnu cestu. Ipak, nekim čudom nisu nikog pregazili.

Paul ima problema s leđima. Nešto ga muči u kičmi. Kako bi se izvukao iz američkog profiterskog zdravstvenog sustava on koristi hitne prijeme. Uvijek ulazi u ambulantu sa smrtnom grimasom na licu i uvijek ga prime preko reda. Kroz par godina račun je porastao na 10 tisuća dolara što si Paul nikako ne može priuštiti. Stoga je jednostavno poderao račune i poslao anonimno pismo bolnici da je Paul Kirby umro u teškim mukama s potrganom kičmom.

Once je ispričao priču koja nije vezana za njihov nastup, ali su ju kasnije iskoristili u Utopian floes predstavi. Po njegovoj teoriji somalijski gusari su počeli gusarit zbog nepostojanja vlade i zakona koji bi štitili somalijska ribolovna područja. Španjolske mega kočarice su ubirale tone i tone riba i plasirale ih na europsko tržište. Gusari su samo branili ono što bi trebalo biti vlasništvo matične im države. Smješniji dio priče je činjenica što je vecina tih riba bila radioaktivna, a ozračile su ih bačve iz jednog tankera koji su gusari razvalili. Lik inače obožava spajati povijest i politiku sa svojim nastupima kako bi dobio na relevantnosti i kako bi se gledatelj mogao identificirati s predstavom.

Budući da ja radim s njim kad trebamo zvati ekipu u turističkim uredima, konzulatima i marinama mogu iz prve ruke reći da je užasno strpljiv i odmjeren. U pregovaranju oko cijene nastupa lik uvijek koristi američku verziju „Doviđenja“ koja postaje „Dovirginia“ i prekomjerno repliciranje sa „Dobro, dobro.“. Zamišljam ga kao starog barbu skutrenog u svojoj čunki, nadvijenog nad praznom mrežom. „Dobro, dobro...“.

Njegova žena Adriana, je malo nervozniji primjerak, ali ju se može podjebavat i to je ustvari i jedan od načina koji koristim da joj pokažem predanost poslu. Lagani je davež, ali se ta karakteristika odlično nadovezuje na Paulovu prijemčivost. Odličan je kuhar i svaki dan jedemo stvari od lokalnog špeceraja koje ona pretvori u nešto s drugog kraja svijeta. Jedino što moram pregristi je da vizualno hrana izgleda kao napoj.

Kad gledam kroz oči njihovih priča, Amerika i Kanada se čine kao obećane zemlje za ljude s idejama. Pričali su mi o ženi koja radi nastupe na groblju u Vancouveru. Ona je tamo rezidentna umjetnica. Jednom godišnje radi performans unutar mauzoleja sa hrpetinom magle i svijeća. Odličan primjer korištenja okoliša kao nužnog elementa predstave.

Kad gledam sebe u odnosu na sve ove pojedince koji su sada na našem brodu vidim koliko društvo različito utječe na kreativne ljude. U Hrvatskoj je umjetnost i kreacija općenito podložna skrutinizaciji. Ovakav način zivota koji sad živim bi se okarakterizirao kao graničan i vrlo nepromišljen. Ali u okruženju ovih ljudi on se čini toliko prirodan, iskonski i pun sreće da ću ga vjerojatno, kad se vratim u Zagreb, početi primjenjivati u puno više aspekata svog života.

Došli su nam i prvi gosti. Talijanka Ida je nastupala sa Caravanom još u 80-ima pa je došla na šalicu reminiscencije sa svojim vremešnim irskim šmekerom Anthonyem koji ima vrlo naratorski glas. Simpa su nam ljudi. Ona se sva trese od artritisa i tko zna čega još. Za vrijeme večere joj je hrana stalno ispadala iz ustiju pa je morala malo izvrnuti lice kako bi dobila bolji kut upada zalogaja. Ali žena je što bi se reklo u romanima za djecu i cool tinejdžere – silna. Probali su joj uvaliti neki angažirani feminist crap od iranskog filma „Perzepolis“ i sve ih je posrala. Jedna je od onih iskrenih ljudi kojima niš ne valja i sve bi najrađe srušili, ali u isto vrijeme djeluje jako nemoćno. Žali se na Facebook, na nekog starog glumca koji joj šalje forvarduše sa slikama iz svojih predstava i na beskrajno naporne američke showove aka Jon Stewart.

Zanimljivo je bilo gledati sudar te dvije vrste humora. Slapstick i univerzalniji europski humor dosta jasno razgraničuju ljude pa su neki tijekom Perzepolisa umirali od smijeha dok je ekipa poput mene namještala Time and Date settings na Nokiji. Ida je s Caravanom obisla Ameriku, ali je i nakon turneje ostala duboko u izvedbenim umjetnostima. Štrkljava, s dugom ispucalom kosom izgleda kao žena nekog bajkera. Anthony i Ida su u toku sa sobom i često su samokritični kad skuže da udosađuju razgovor dok Paul i Adriana guraju unedogled. No da nije tako nebi izdžiberili toliko donacija i radili taj posao već 40-u godinu.

Drugi dan je granulo predivno sunce pa smo odlučili skočiti do Kotora. Na radiju, u kombiju koji nas je do tamo doteglio po cesti koja pokušava glumiti dvosmjernu, ali je zapravo jednosmjerna, svirala je zgodna reklama za lokalno mlijeko; Moja kravica i odmah zatim za Njegoški pršut bez kože, bez kosti i u šali smo rekli – bez mesa.

Kotorski zaljev je uistinu predivan, ali budući da mi specijalnost nije opisivanje prirode morat ćete pridjeve tražiti u slikama. Prepun je malih uvalica i konstantno skreće u svim smjerovima pa su se gusari, koji su ovdje haračili davnih dana, stvarno mogli pošteno sakriti.

Kotor je turističko mjesto čak i u predsezoni, a većinom smo naletavali na strance. Lokalni bazaar gravitira ka dubljem džepu pa smo se odlučili za čapavanje ostataka nakon što se isti zatvorio. I na kraju smo nabrali kilu banana, nešto celera, krumpira i paradajza za 0 kn. Uobičajni flea market artikli su i ovdje prisutni uz dodatak ratničkog kokota za malu sumu od 20€. Toliko je ratoboran da su ga morali ugurati u neprozirni metalni kavez pa smo samo po zvukovima mogli znati da je unutra kokot. Možda se ipak radilo o radiju. Mjesto je zgodno, ali to smo tek vidjeli kad smo krenuli na jednosatni uspon ka tvrđavi koja nadgleda grad. Impozantni obrambeni zidovi se vertikalno uspinju do nekih 500m nadmorske visine gdje leži dotična razvaljena utvrda.

Pogled na cijeli kotorski zaljev je fenomenalan, a u daljini su crne planine sa bijelim kapicama snijega na vrhu. Gdje god pogledam, bilo to u Tivatu ili Kotoru, uvijek me okružuju sa svojim nadvijenim stavom. Zanimljiv je osjećaj kad litica dolazi praktički do samog grada i kad uspon na tvrđavu počinje skoro pored glavne ceste.

Do vrha sam se popeo sa Marcusom. Lik je dosta smiren i ima neki sistem za penjanje pa mi je stalno ponavljao da moram zamišljat kako me netko sa sajlom vuče prema vrhu. Probao sam, al nije išlo. On ima te neke njemačke disciplinske brije u sebi, ali na ničemu ne inzistira pa mi je svejedno ako ne kužim o čemu priča.

Ja sam započeo debatu o tome što bi bilo da su u srednjem vijeku imali leteće konje kao avijaciju pa da je to kao evoluiralo u avione u modernom dobu i što bi se desilo da neka nacija ima monopol nad takvim konjima. Nije baš shvatio poantu tj. nisam dobio dojam da je ljubitelj apstraktnog humora. No nije bitno. Otkrio je svoju „berlinsku“ stranu kad je izvukao neke hlače iz kontejnera i rekao:“Ove bež su za mene jer se ja bavim jogom. Ti uzmi crne jer si ti kuler.“.

Većina kotorskih taksija je slupana na stražnjem dijelu i ogrebana sa strane. Budući da su ceste ovdje stvarno uske nije ni čudo. Na kraju ovog jednodnevca smo stopali i prvi auto koji smo pitali nas je povezao. Još su nam dali 20€ jer smo kao s teatrom, a oni to cjene. Najbolji dio je što smo naletili na 2 crnogorca pa sam se nadao da bi mogao uhvatit malo hrvatskog. No ekipa se skompala sa Marcusom i mljela dobrih 20 minuta o bauštelanju u 90-ima. Skoro do samog Tivata kad sam napokon ja došao na red i dobio bljuzgu od teme: „Banditi koji su napali Dubrovnik“.

Glasan povik „Dovirginia“ me vadi iz sna punog grbavih žena. Znam da je Paul u drugoj sobi i da već želi da po deseti put nazovemo Trpanj kako bi im objasnili da utrke magaraca nisu veći magnet od naše 90-minutne predstave. Nakon što iz potpunog mraka moje sobe (jedino okno kroz koje dolazi svjetlost je prekriveno ceradom) banem u salon, Adriana mi tutne tzv. „Džibersku listu“ (popis stvari za koje se moramo uvlačiti bogatašima u guzicu) i šaku mueslija s mlijekom. Ona se isto tek sad probudila sudeći po razvaljenoj frizuri  i vadenju krmelja. Samo da ih nije u muesle stavila.

Još jedan dan telefoniranja i ljigavih razgovora s yuppijima, koji nam trebaju donirati bar dvije tone opreme, provodim u kopanju nosa i ispijanju jutarnjeg i podnevnog čaja. Svu čar Skypea mogu osjetiti kad zovem talijanski gradić Chioggiu i njegovog šefa Nicolu Boscola. Čaj mi se cijedi preko brade, gledam u strop i usput gestikuliram Markusu da mi dofura teglu s keksima. U isto vrijeme Nicola mi pristojno, u infinitivu talijanskog jezika, pokušava objasniti financijsku situaciju u njegovom gradiću. Pošto sam, tko zna kako, uspio dobiti povjerenje medu ukućanima da uistinu znam talijanski mogu si dopustiti ovakvo bezobrazništvo. Sve se svodi na „Dobar dan. Mi smo kazalište. Može mejl tebi poslat ja?“. Ali uvijek promjenim redoslijed i naglaske izrečenih riječi pa se dobije dojam da stvarno i razgovaram s njim.

Kako dan ide kraju svi postanu živčaniji pa mi Paul od 14.00 sati preko Google Translate počne pregledavat mejlove koje sam poslao i onda me zove na prodike da nije on to tako mislio. Neki dan smo se čuli sa xy-om koji organizira kulturni program Novalje. Google je umjesto „Ja sam inače glumac. Živim u Zagrebu i ne čitam redovito svoj mail, a osobito ne ovih dana jer upravo danas imam novu premijeru u HNK Zagreb.“ ispisao „...jer se upravo danas idem naći sa novim premijerom u HNK Zagreb.“ To je samo benigni oblik, ali dok mu ja objasnim da nije svako govno koje Google objavi relevantno prođe par sati.

Paul je većinu vremena picajzla mamutskih razmjera. Prvi put kad sam mu rekao da sam našao novi dućan s elektronikom lik me udavio sa barem 10 minuta razgovora o geolokacijskom položaju dotičnog dućana. Je li nasuprot tržnici ili samo uzduž, jel na uglu di stoji cigan s čarapama il baba s razglednicama, da li dućan koji je do njega ima povrće ispred vratiju ili unutar prostora? Ista stvar je kad mu pokušam ispričati nesto zabavno i kad očekujem da se nadoveže ili kaže izmišljeni kraj priče.

Ovih dana je u marinu stigao glavni baja Peter Munk. Ja sam se baš našao na kraju doka s tekom u ruci i odgledao cijelu promenadu. Navodno mu se sin oženio. Malena jahta puna smokinga i bijelih haljina se polako približavala tivatskoj marini. S nje je odzvanjao kurtoazni smijeh i potom šutnja do nove Peterove rečenice. Bio sam dovoljno blizu da čujem par komada. Peter digne svoju ruku u smjeru usidrenih jahti i kritički objavi da mu se prve tri sviđaju, ali neke od njih ipak nisu u kalibru super jahti. Na to je dobio par glasova rogoborenja u stilu kako se tako nešto moglo dogoditi. Potom je do njegovog broda dojurilo osiguranje, kako bi tih 20 metara od broda do praznog doka gdje su ih čekali bijeli Mercedesi, prošli u potpunoj sigurnosti. Osiguranje je djelovao vrlo dezorganizirano i malčice preslatkasto. Jedna od Munkovih pratilja je željela spremiti torbicu veličine četkice za zube u prtljažnik pa je čuvar A rekao čuvaru B :“Nino, daj mi asistenciju.“ na što je Nino kulerski izvadio wireless ključ i sa udaljenosti od 4 metra šmekerski otvorio dotični gepek.

Marina je puna yuppiea, a posebno ih živciraju naši zahrđali bicikli i obješeni veš pa su se već žalili supervisoru. Sad bicikle moramo parkirati ispod jedne palme, a veš se može sušiti samo na strani broda koja gleda prema gradilištu. Budući da Peter Munk, privatnim avionom, za par dana odlazi iz Tivta na moj poticaj smo odlučili postaviti ogroman natpis „We love PM“ napravljen isključivo od naših gaća kako bi ga gospodin Munk mogao uočiti prilikom uzletanja.

Sljedećih mjesec dana će biti još napetije budući da dolazi cijelo krdo novaka koji će šivati kostime, konstruirati scenografiju, trenirati naše pjevače i kuhati nam nove splačine.