(Rejting 5.00 od 5)

Autor:

Četvrtak, 21 Siječanj 2010 02:03

Dvojica su naglo potrčala prema meni s namjerom da mi iz ruke istrgnu fotoaparat! Bez prestanka su gromoglasno ponavljali dvije riječi i bijesnili. Prijatelj Faraz, s kojm sam bio u pratnji pričao je njihov jezik i na tečnom pashtunskom im objasnio da sam stranac koji ne zna da ne smije fotografirati žene. Strasti su se smirile i sve se ubrzo vratilo u normalu. Pomislio sam tad: kako li je tek u područjima pod upravom Talibana kad su čak i ovdje, u predgrađu milijunskog grada pravila tako stroga.

Pripadnici plemena Pashtun porijeklom su iz Afganistana tj. naseljavaju područje Afganistansko – Pakistanske granice, a ponajviše liniju uzduž gorja Hindukush. U pakistanu su okarakterizirani kao vrlo pobožan, gostoljubiv ali i ratoboran narod čemu u prilog ide činjenica da najveći broj talibana dolazi upravo iz roda Pashtun. Je li tome uistinu tako ili su to tek klasične predrasude koje gaji svaka sredina, odnosno: kakve veze pashtuni imaju s bombaškim napadima, separatističkim pokretima i otmicama političara i novinara u Pakistanu?

Većina stanovnika grada Quette su Pashtuni. Neki su ovdje rođeni dok je dobar dio njih doselio iz Afganistana 80-ih godina prošlog stoljeća, dok je ondje bjesnio rat s Rusima. Izbjeglice danas žive u šatorskim naseljima i po svojim, plemenskim zakonima. Faraz Khan Yousufsai također Pashtun ali rođen u Quetti kaže: „Doseljenici su sa sobom donijeli dvije stvari: AK 47, poznatiji kao kalašnjikov i hašiš“. Tvrdnje Faraz Khana svakako stoje jer i najkrača šetnja prašnjavom Quettom dokazuje prisutnost hašiša u zraku, dok su u predgrađima vrlo česte pucnjave. „Ako se zavade dva klana, dvije obitelji tada cijela stvar prerasta u pravi mali rat jer se jedni drugima uzastopce osvećuju“ govori Faraz dok iz auta prolazimo pored šatorskih predgrađa. „Narod Pashtuna živi po pravilu koje zove Pashtunwali, ono je osnov svega“. Pashtunwali je nepisano pravilo moralnih normi koje ukljućuju vjeru u Boga, dobra dijela, gostoljubivost i ono zbog čega sukobi nastaju: jedinstvo i osvetu. Pashtunwali dokazuje da su Pashtuni ljudi čvrstih principa ali jesu li oni doista uzrok današnjeg stanja u Pakistanu kada je zemlja doslovce pred raspadom, a na granici, kod gorja Hindukush regrutiraju se Talibani.

Početak jednog školskog dana.

Pakistan je u posljednjih nekoliko godina postao pravo bojno polje gdje bombaši samoubojice haraju svim većim gradovima. Stannovnici Lahorea ili pak Islamabada prečesto broje mrtva tijela svojih sugrađana. Talibani su izjavili da će bombaški napadi prestati ukoliko im vlada dopusti ustroj pokrajine pod vlastitom samoupravom. Dvadesetpetogodišnji Rashid iz Islamabada u takvom riješenju ne vidi ništa loše: „Da mene netko pita ja bi im samoupravu dao odmah jer već mi je dosta živjeti u strahu! Svako malo na ulici poginu nevini ljudi, djeca se boje ići u školu.“ Rashid, uvjereni musliman i također Pashtun o bombašima samoubojicama nema visoko mišljenje isto kao i o Talibanima ali razmišlja praktično: „Oni pronađu izgubljeno dijete, isperu mu mozak i nakrcaju ga eksplozivom da se zabije u vladinu zgradu. Čovjek koji radi takve stvari ne može biti musliman! To je jednostavno čisto zlo ali treba se prilagoditi.“

Danas dok je Pakistan saveznik Amerike u lovu na Talibane tu istu Ameriku nitko u Pakistanu ne voli. „Donijeli su nam samo nevolju i smrt. Od kada su se upleli u naše poslove nemamo ništa osim problema“ o Americi žestoko govori Rashid. Činjenica je da su bombaški napadi učestali od kada Amerikanci „love“ Talibane u pograničnom području Pakistana. „Bezpilotne letjelice, koje navodno pomažu u ratovanju najčešće ubiju nevine civile. Tada, po čistoj ljudskoj logici kod naroda stvaraju želju za osvetom i na taj se način krug zatvara. Talibanska gerila ušulja se u selo i regrutira razjarene stanovnike i djecu kojima je poginula obitelj. Takvi se zatim raznesu u jednom od pakistanskih gradova.“ Tvrdi Faraz Khan koji je ponosan na vlastitu zemlju u kojoj nikako ne bi želio podjelu.

Heroinski ovisnik.

Putujući sjevernim Pakistanom teško da bi itko mogao pomisliti da među ponosnim i gostoljubivim pashtunskim narodom ima terorista i talibana. No s druge strane to su činjenice koje je teško negirati. Dolina Swat, sastavni dio Sjeverne Pogranične Provincije od mjeseca Veljače počela je primjenjivati Sheriatski zakon. Pokrajina samo 160 kilometara udaljena od glavnog grada Islamabada postala je prvi korak prema komadanju Pakistana. U spomenutoj dolini većina stanovnika također su Pashtuni. „Nije to nikakva Talibanska država već je to samouprava s povijesnim pravom“ tvrdi Faraz. Vrijedi spomenuti da je moderni Pakistan federacija sastavljena između ostalog i od kraljevskih državica kakva je do 1960-ih bila i pokrajina Swat. „Narod je mislio da će, postignu li samoupravu ispraviti povijesnu nepravdu“ pojašnjava Faraz. U takvom su se području ukorijenili talibani i počeli iskorištavati želju naroda za vlastitom samoupravom.

Međutim to je bio prvi korak. Iskoristivši društvenu nepravdu nanijetu stanovnicima nekadašnjeg kraljevstva Swat, Talibani su počeli grabiti zemlju komadić po komadić. Politički oponenti, novinari i aktivisti za ljudska prava ostajali su bez glave, a učestala su javna kažnjavanja poput bičevanja. Slijedom događaja 400.000 od milijun i tristo stanovnika napustilo je Swat čime su Talibani još više ojačali jer riješili su se opozicije. U skladu s Shariatskim zakonom škole za djevojčice bile su zatvarane, a mnoge pretvoren u zgarišta. Curicama se savjetovalo da ostaju kod kuće. Međutim u Veljači je potpisan sporazum kojim se pokrajini jamči Samouprava pod Sheriatskim zakonom sa uvjetom da prestanu sve borbe na tom području.

„Nakon potpisivanja sporazuma škole za djevojčice ponovno su otvorene, a talibani su izgubili dobar dio vlasti“ svoje viđenje problema iznosi Faraz. Mnogim pakistancima je laknulo jer osjećaju se sigurnijima od bombaških napada ali je li to doista kraj ili je ovo tek početak cijepkanju pakistanske nacije? Iako vlada na ovo gleda kao na lokalno riješenje lokalnog problema zaronimo na tren u povijest pakistana i vratimo se u 1971. Tada je u jeku građanskog rata, Istočni Pakistan postao Bangladeš i kao što smo svjedoci, nikad više nije postao Pakistanom. „Mislim da je ovo kao privremeno riješenje vrlo dobro, ali ono ujedno može biti i prvi korak k cijepanju zemlje“ tvrdi Usman, student novinarstva u gradu Lahoreu. „Ne bi volio da se Pakistan pretvori u Afganistan gdje predsjednik nije ništa više do gradonačelnik Kabula dok je ostatak zemlje pod kontrolom pobunjenika“, objašnjava Usman.

Ali nije Swat jedini problem modernog Pakistana. Separatistički pokret postoji i u pokrajini Baloochistan čiji je glavni grad Quetta.“Danas je taj pokret oslabio iako još uvijek ima pojedinaca koji žele nezavisni Baloochistan ali mislim da se to neče dogoditi. Najveća je prijetnja od strane Talibana“ govori Faraz Khan rođen u Quetti.

Mnogi Pashtuni su kroz prošla desetljaća željeli veliku nezavisnu državu koja bi uključivala Afganistan i dijelove Pakistana ali danas kako kaže Faraz takvo riješenje pada u zaborav i samo stanovnici izoliranih plemenskih područja, gdje je obrazovanje na minimumu, razmatraju takvo riješenje. Korijen takvih ideja leži, a gdje drugdje nego u povijesti. Bivši kolonijalni gospodari, Britanci podijelili su nekad jedinstveno područje na Britansku Indiju, koja je uključivala i Pakistan, i na Afganistan. Tim činom podijelili su zemlju i ljude što danas služi kao dobar povod za ratovanje. Napravimo ovdje malu paralelu s još jednim područjem koje je bilo pod Britanskom krunom – Izrael i Palestina – također podijeljeni po prestanku kolonizacije, do danas u konstantnom sukobu. Očito da je netko dobro naučio staru rimsku diktu divide et impera – podijeli pa vladaj, a kasnije se miješaj u njihove unutarnje poslove.

Talibanska prijetnja ovdje je svježa i živa realnost ! Novac koji je Amerika usmjerila prema Pakistanu ne bi li okončao borbe s Talibanima pretvorio se u novac za stvaranje talibanske samouprave. Činjenično stanje doline Swat je da stanovnici nemaju novaca, nemaju posla niti imaju toliko važno obrazovanje. Mnogi u americi vide saveznika, a većina velikog neprijatelja no sigurno je da i jedni i drugi podržavaju novoizabranog američkog predsjednika. Koliko se nade polaže u njega pokazuje mala gesta djece Sjeverne Pakistanske Provincije. Oni su sakupili svoj džeparac i, prije samih izbora, poslali ga u Ameriku „za predsjedničkog kandidata Obamu“. Ono što su od njega zatražili je kvalitetno obrazovanje, mir i prestanak bombaših napada. Male stvari poput knjige u ruci koje uvijek uzimamo zdravo za gotovo.

Više članaka:

» Imamo novu urednicu:: Članke šaljite na novi mail! :)

» Kajaci po super povoljnim cijenama!

» Kronometarski triatlon na Jarunu

» Održan Halicanum maraton

» Ironskids oduševio djecu

KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!

Komentari (5)

5 Utorak, 16 Veljača 2010 11:38

Hrvoje Ivančić

http://www.youtube.com/user/IvancicHrvoje ------ prati video PUTOPIS Hrvoja Ivančića !!!

4 Ponedjeljak, 08 Veljača 2010 15:09

Hrvoje Ivančić

Ukoliko želiš raspravljati o senzacionalizmu i o Pakistanu opcenito javi mi se na mail hrvojeivancic@yahoo.com.
(I ja sam u Pakistanu bio više od mjesec dana).

3 Ponedjeljak, 08 Veljača 2010 14:44

ice41000

Ja sam tamo bio prije više od deset godina i proveo više od mjesec dana. Proputovao sam sjeverni dio zemlje - od Islamabada do Kine.
Osim u Pakistanu bio sam u više muslimanskih zemalja. Proputovao sam dobar dio svijeta. ZNAM o čemu govorim.

Sve što sam napisao stoji i nema nikakve veze s ljubomorom i zavišću - kada se nekamo putuje dobro je pripremiti se na kulturne razlike. I onda svoje ponašanje uskladiti s njima.

Senzacionalizam je banalna stvar.

2 Ponedjeljak, 01 Veljača 2010 14:03

Hrvoje Ivančić

Tekst je više manje političke naravi i proglašen je jednim od najboljih članaka 2009. u prilogu Večernjeg lista "Obzor".
Plod je mog mjesečnog boravka u Pakistanu.
Zavist i ljubomora najveće su prepreke ljudskoga roda. Poradi malo na tome.
Živjeli.

1 Ponedjeljak, 01 Veljača 2010 12:37

ice41000

Hmm... putovati po stranim zemljama, a ne znati da se mora poštovati njihove običaje je u najmanju ruku naivno.
Naročito kada se radi o muslimanskim zemljama.
Slikanje tuđih žena nije pristojno niti u Europi, a kamo li u jednom Pakistanu.

Za svako putovanje se čovjek treba malo pripremiti, informirati se o ljudima i običajima, a ne dovoditi sebe i druge u nezgodne situacije i praviti probleme.
I onda se još zgražati nad njihovom "zaostalošću" i "primitivizmom".

yvComment v.1.24.0