Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Nepal - 2.dio - Početak treka
(Rejting 0 od 5)
Miks svega po malo
Autor: Matej Gjurković   
Petak, 09 Prosinac 2016 22:02

Došao je i taj dan - početak treka! Prije njega je trebalo još samo obaviti jednu sitnicu - sletjeti avionom u Luklu (2845 m), po mnogima najopasniju svjetsku zračnu luku. Doista i podsjeća na luku jer pruža jedino sigurno utočište za avione na negostoljubivom terenu. 

Kratka pista (500-injak metara) pod nagibom završava u stijeni, a počinje na stijenama ravno iznad duboke provalije zbog koje joj i pridjev "zračna" dobro pristaje. 

Glavne opasnosti, uz kratku pistu, su rijedak zrak i nemogućnost odustajanja od slijetanja ako se nešto dogodi u zadnjoj fazi leta jer konfiguracija terena to ne dozvoljava. 
Upravo je to uzrok nesreće u kojoj su poginuli svi putnici na letu Yeti Airlinesa u 2008. jer su se oblaci naglo podigli i prekrili pistu tijekom zadnje faze leta pa ju je pilot morao napamet gađati. Nažalost, nije uspio u svom naumu što su zabilježile i kamere (https://www.youtube.com/watch?v=fa5XRR88uPY).
 
 
Od te iste godine zračna luka nosi ime Tenzing-Hillary po prvim osvajačima Everesta koji su i inicirali gradnju i time skratili pristup do Everesta za pet dana treka od zadnjeg mjesta do kojeg vodi cesta - Jirija. 
Pohvalno je što je za promjenu od ustaljene prakse na prvom mjestu u nazivu Nepalac. Vjerujem da to ne bi bilo tako da je kojim slučajem ime dano prije 50-ak godina. 
Posla na gradnji su se uhvatili svi mještani na jedinoj pogodnoj padini u široj okolici jer su shvatili što će to značiti za njih. Danas se Lukla i mjesta poviše snabdijevaju svime i svačime zračnim putem. Čak su i krovovi na objektima većinom došli zrakom.
 
Pošto se u Himalaji, kao i u mnogim drugim planinama, vrijeme kvari popodne leti se od 6:30 do 15:30 što se podudara i sa sunčanim periodom dana. Naravno, ako vrijeme to dozvoljava. 
Do završetka monsuna koji je ove godine bio 13.10. radi se o popriličnoj lutriji te se nije jednom dogodilo da se toliko letova odgodi da više tisuća ljudi čeka na let. Ako uzmemo da jedan avion sposoban za slijetanje u Lukli prima 15-ak putnika lako se može izračunati da često nema druge nego se uputiti do Jirija i dalje pješice. Upravo to se dogodilo simpatičnim Slovencima koje smo više puta sreli na treku i Kathmanduu.
2014. su najgore oluje bile baš u tom periodu kad je na treku oko Annapurne poginulo 43 ljudi, preko pola trekera. Palo je skoro 2 metra snijega u 12 sati.
 
Vrijeme diktira mnogo toga u Himalaji. Listopad i studeni su najbolji mjeseci za treking jer je nebo čisto, prekrasno i plavo te omogućava lijepe poglede na sve vrhove, a pritom je dovoljno toplo. 
Zimski mjeseci su suhi ali i najhladniji. Jaki vjetrovi koji krenu sredinom studenog praktično onemogućuju uspone svima osim najsposobnijim mazohistima poput nekadašnjih poljskih alpinista, a danas ljudi poput najuspješnijeg zimskog visokogorskog alpinista Simonea Mora. 
Od ožujka do početka monsuna krajem svibnja odnosno početkom lipnja je također stabilno vrijeme pa se tada najčešće penje Everest s nepalske strane. Opasnost od lavina je manja jer nema toliko novonapadalog snijega kao u razdoblju monsuna.
Tijekom monsuna je toplije no velike padavine i oblaci praktično onemogućuju uživanje u istraživanju viših predjela.
 
Letjeli smo iz Kathmandua relativno rano pa smo vrlo brzo došli taksijem do zračne luke kroz polupusti grad. 
 
Prijava na let je prošla relativno bezbolno. Unatoč tome što smo imali nešto viška kila nisu nam ništa naplatili iako smo očekivali suprotno. Naime, nakon posljednjih nesreća su postrožili pravila koja se tamo ipak više shvaćaju kao preporuka ili neki generalni okvir. 
Tako sam zaboravio švicarski nožić u jakni što su na neko čudo policajci na sigurnosnoj provjeri skužili. 
Dok sam pokušavao smisliti način da nožić ostane u mojem vlasništvu oni su mi sami ponudili opciju da se vratim do šaltera te da ga pokušam ubaciti u ostatak prtljage. 
Ekipa na šalteru je, pošto prtljage više tamo nije bilo, pozvala nekog radnika da me odvede do naših stvari. Kako me je u jednom trenutku ostavio, prošao sam sam dobar dio koji bi trebao biti najštićeniji i u koji putnicima nije dozvoljen pristup s nožićem i mogućnošću da petljam po svoj prtljazi bez ikakvih ograničenja. 
No, glavno da sam nakon toga prošao sigurnosnu kontrolu bez problema. Iako, prošao bih je i s nožićem jer su mi ovaj put vjerovali na riječ da sam ga ostavio.
 
Smiješan je i prijevoz od terminala do samog aviona. Sve putnike ukrcaju u stari Tata autobus i onda prikolicu s prtljagom za taj let prikače za kuku na stražnjem dijelu autobusa. Mogli smo si i sami tako donijeti stvari. 
Na tu prikolicu onda uskoče svi koji trebaju ili ne trebaju imati posla oko tog leta te se svi skupa voze uz rub piste gdje se mogu vidjeti radnici kako se nabacuju kamenjem na majmune da ih otjeraju s piste ili vojnike obližnje baze koji rade krugove ili bolje rečeno pokušavaju jer su neki izgledali kao da su na samrti krećući se puževom brzinom dok su im se velike kapi znoja cijedile s čela. 

Stigli smo par minuta ranije te smo mogli vidjeti kako avion, češkog podrijetla i zanimljivog naziva Turbolet, dolazi i gasi propelere pored nas. Istovremeno se na avion kači cisterna s gorivom, izlaze putnici i osoblje vadi i baca prtljagu. Nakon tog cirkusa ukrcavaju se naše stvari te naposljetku i mi. Sve se to dogodilo u 10-15 minuta.

Letjeli smo kompanijom Goma Air koja je stara tek pet godina no pošto to tad nismo znali nije nas previše brinulo. Povratnu kartu smo platili 320 USD što je točno 10 puta više nego što ga plaćaju Nepalci. Slično prakticiraju i kod ulaznica u bilo kakve objekte. Iz naše perspektive se to možda ne čini pošteno no s njihovim plaćama si nikada ne bi uspjeli priuštiti putovanje avionom. Naime, za dobar uredski posao se plaće kreću od 100-150 USD bruto na mjesec, a kad se saznaju i činjenice poput one da iznajmljivanje stanova košta više od mjesečne plaće mnogo toga postaje jasnije.

 

S desne strane aviona su bila po dva sjedala, a s lijeve jedno pa smo tako sjeli na stranu koja ne gleda prema Himalaji koja se ukaže već nakon par minuta od polijetanja. Bijele vrhunce ćemo gledati sljedeća dva tjedna pa nismo žalili ali i ostatak zemlje je vrlo zanimljiv. Meni se je jako svidio brežuljkasti predio, pogotovo dugački šumoviti i travnati grebeni koji se uzdižu iz dolina do lijepih visina, a po kojima vode lijepi puteljci, savršeni za trail trčanje.

Let do Lukle traje kratko, oko 35 minuta, te se vrlo brzo dođe do većih brda koje ponekad avion prolazi na sumnjivo malenoj udaljenosti. Jedno sedlo mi se učinilo na dohvat ruke. Nekoliko nesreća sa smrtnim posljedicama se dogodilo upravo na takvim mjestima no barem je ako ništa drugo pogled zanimljiv.

Opjevano slijetanje u Luklu je prošlo bez ikakve drame i iščekivanog uzbuđenja. Dio zasluga svakako je imao pilot koji je izveo najmekše slijetanje koje sam ikad doživio. Čovjek zna znanje. No, to se i zahtijeva od svih pilota. Da se radi i o najboljem pilotu na svijetu ne dozvoljavaju mu slijetanje ako netko s više iskustva u Lukli nije s njim i dok se ne uvjere da je sposoban to sam izvesti.

Kao i u Kathmanduu nema nekog reda i protokola već tko kako uspije dođe do izlaznog terminala, a zapravo dijela zgrade s pultom koji odjeljuje zaposlenike zračne luke koji se nemilosrdno nabacuju stvarima s njihovim vlasnicima koji samo mogu nemoćno gledati. 

U Lukli smo se trebali naći s našim vodičima/nosačima. Vlasnik agencije si je zamislio da nosimo njihove majice i kape što mi nismo napravili pa je vozač dao instrukcije vodiču da traži četvero od kojih je jedan visoki plavi dečko s dugom kosom. Nije nerazumno kad se zna da je prosjek visine za muške u Nepalu 162 cm, da su svi crni, a da im je tijekom cijelog školovanja, a i na većini radnih mjesta zabranjeno imati dugu kosu.
Na nas četvero smo uzeli dvojicu nosača. Nosači za strance imaju ograničenje od 30 kg po glavi do kojih mi nismo ni približno došli. S druge strane, nosači koji nose svakodnevne terete prema Namcheu znaju nositi i 120 kg na svojih 50-ak kila. Krvav je to posao iako su za takve terete plaćeni po 50 USD što za njih nije malen novac. 
Agentova pretpostavka se pokazala ispravnom jer nas je naš vodič Pushta našao. Kad sam ga vidio tako malenog skoro da mi je došlo žao mu išta dati. Skoro, jer mi se tad već lagano budila u utrobi ulična hrana od dana prije. 
Naš drugi nosač, njegov rođak, je bio još sitniji.
 
 
 
Srećom, ubrzo su nas odveli u obližnji lodge gdje smo trebali prepakirati i raspodijeliti stvari u naše i njihove ruksake te nešto pojesti. Doručak mi je bio isprekidan odlascima na WC svakih par minuta. Od hrane ipak nisam odustao. 
Odmah smo primijetili da su cijene nešto više nego u Kathmanduu. Od sad pa na dalje se je taj trend nastavio sa svakim selom po putu. Bilo je to i za očekivati iz više razloga od kojih su osnovne zakonitost tržišne ekonomije u vidu ponude i potražnje te činjenica da sve stvari nose ljudi i životinje na svojim leđima. Od hrane, pića, preko osnovnih potrepština poput WC papira do namještaja. 
Percepcija se promijeni prvi put kad vidite čovjeka od 150 cm i 50 kg kako nosi ogromni i sam po sebi preteški ormar dodatno natovaren stvarima koliko stane. Naših 15-20 kg koliko smo dali nosačima se tad činilo sasvim OK iako bismo se mi pošteno iskilavili da smo još i to nosili bez njihove pomoći. 
Prvi dan treka je lagan. S otprilike 2800 m visine, dakle Triglava, se spusti na visinu od 2600 te onda opet popne do nešto preko 2800 m do našeg odredišta - Pakhdinga.
Kako je Nepal dosta blizu ekvatora pomaknut je i pojas vegetacije te snijega i leda u odnosu na naše predjele. Tako u principu snježni i zaleđeni vrhovi kreću od oko 6000 m, a drveće raste do iznad 4000 m što je i više od 2500 m razlike u odnosu na Europu. 
Na razini najviših slovenskih vrhova je dakle sve zeleno i bujno, ljudi uzgajaju kukuruz i razno povrće te tu i tamo kakve voćke poput jabuka. 
Dok smo pogledom pratili Dudh Kosi iliti Mliječnu rijeku koja je ime dobila po mnogobrojnim brzacima te snježne vrhove koji su se u daljini počeli pojavljivati prolazili smo manja sela, obično sačinjenih od desetak ili nešto više kuća te se privikavali na prizore koji će nas odsad pratiti po putu.
 
  

Dok smo se mi privikavali lokalni klinci su pokazali da su već priviknuti na turiste koje neki vide kao izvor slatkiša i novaca. Oni besramniji znaju otvoreno tražiti novce, malo prilagođeniji uberu pokoji cvijet te ga dijele u očekivanju nagrade, a većina ipak samo sa znatiželjom prati čudne ljude te manje ili više sramežljivo pozdravljaju s dugačkim Namasteeee. Pokoje dodatno e na kraju nije na odmet. Dobio sam dojam da time naglašavaju koliko im je stvarno drago što nekog vide.

Namaste je prva riječ koju stranci nauče u Nepalu, a koristi se diljem Nepala i Indije. Izgovaranje obično prati lagani naklon uz sklopljene ruke dok palci dodiruju prsa zvan Pranamasana. Namaste zapravo i znači "klanjam se božanskom u tebi". To značenje nosi i ako ga ne prati naklon, a pozdrav se koristi kako za dobrodošlicu tako i za odlazak. S namasteom se dakle ne može fulati. A pogotovo onim s viškom slova e.

Goran je već u Zagrebu mislio na te klince pa im je ponio Kiki bombone te olovke. Kiki bomboni će, što ćemo se više uspinjati, dobivati na vrijednosti i kod nas te će biti uzroci raznih emocionalnih i kojekakvih drugih ucjena i iznuda. No, zasad smo se koncentrirali na lokalno i bili sretni da netko od nas ima ponešto za usrećiti klince.

Staza je bila vrlo dobra. Kako i ne bi kad im je to glavna prometnica. Tu i tamo smo bili oprezni kad bismo prolazili teretne životinje jer postoji malena opasnost da nehotice prignječe nekog tko ih zaobilazi na maloj udaljenosti. Novost su nam bili viseći mostovi, isprva relativno kratki ali svejedno nam je trebalo malo da se priviknemo na hodanje njima i dobijemo sigurnost i stabilnost. Naime, ako se uhvati krivi ritam vibracije koje proizvode drugi ljudi i životinje mogu izazvati lagano neugodan osjećaj, kao da se pokušava jahati, a da se životinja ne kreće u istom ritmu.

  

I dalje su me fascinirali nosači te sam proučavao što i kako rade. Svakih par stotina metara do najviše kilometra za njih su napravljena odmorišta, obično u vidu kamenih polica za sjedenje na kojima si mogu rasteretiti leđa, vratove i čela. 
Naime, dok neki poput naših nosača nose ruksake na kojima doduše nikad ne iskorištavaju mogućnost kopčanja oko pasa koji jako rasterećuje ramena drugi nose teret samo s trakom preko čela. Kod te tehnike se više nagnu prema naprijed te teret prebace na leđa. Takvi nosači su obično stariji i iskusniji te većina sa sobom nosi i kratki štap s vrhom u obliku slova T kojeg onda tu i tamo stave ispod tereta da se malo odmore, a ostatak vremena ga koriste kao štap za hodanje.
Kasnije nam je rečeno da nitko od nosača nema problema s leđima ili koljenima. Zvuči nevjerojatno kad se prvi put vidi uživo te prizore no ipak to rade cijeli život te su krenuli od manjih tereta prema većima. Nije rijetkost vidjeti male klince koji nose po par ili malo više kila tereta. Nadam se ipak da će izbjeći sudbinu svojih roditelja i raditi nešto lagodnije. 
Iako se radi o samo 200 ili 300 m uspona zadnji dio do Pakhdinga nam nije bilo toliko lagan. Ipak smo doletjevši svladali neprirodno puno visinske razlike u jednom danu.
No, dogegali smo se do našeg prvog prenoćišta gdje smo ostavili stvari u sobama te nešto pojeli.
Prenoćišta odnosno lodgevi su slični našim planinarskim domovima. Sobe su više manje svuda iste, za dvoje s odvojenim krevetima, u drvetu i bez grijanja. Ponekad su sobe u istom objektu kao blagovaonica i još bitnije WC, a ponekad u odvojenom.
Glavna prostorija u kojoj se služi hrana na sredini ima peć koja se pali nekoliko sati uvečer dok ljudi večeraju. Na počinak se ide u vrijeme u koje kod nas jedino bebe idu spavati, oko 20 h. 
Ostanite pola sata duže i gledat će vas kao da ste im pred nosom pojeli zadnji komad omiljenog kolača.
 
 
 
Cijena noćenja je od 150-300 NPR odnosno oko 1.5-3 USD ako se tamo i jede. Inače naplaćuju noćenje oko 10 USD pa se vidi da zapravo zarađuju na hrani i piću. 
Zanimljivi su dogovori koje imaju s vodičima. Naime, u nekim lodgevima vodiči imaju besplatno noćenje pa čak i hranu, a u nekima si moraju sami platiti. 
Neki vlasnici lodgeva očekuju od njih da služe svoje klijente te čak i druge goste. Ponegdje vodiči dobiju postotak od naručenog te im je u interesu da potrošite više. Naš srećom nije to pokazao ni u jednom trenutku. 
S agencijom smo imali dogovor da oni predlažu, a mi odobravamo lodgeve te smo kasnije odabrali neke lodgeve koji njima nisu odgovarali no nisu ništa prigovarali.
Nepalci su općenito jako dobri ljudi, ne ljute se, spremni su pomoći no istovremeno su dosta rezervirani prema strancima. Trebalo je vremena da se naš vodič malo otvori i opusti. No, svejedno nikad nije gledao direktno u nas kad smo pričali te se osjetila nekakva distanca koliko god da smo mi pokazivali da ga smatramo sebi jednakim. 

Osim gostoljubivosti imaju i nos za zaradu te se tako može nadoplatiti tuširanje ili napuniti električne uređaje za 1.5-3 USD po satu. Kako bez Interneta stranci ne mogu tako je uspostavljena mreža WiFi pristupnih točaka pod nazivom Everest link te svatko može za 3.5 ili 5 USD kupiti karticu sa 100 ili 200 MB koji se trebaju potrošiti u 15 h. To nam je dobro došlo za javljanje doma jer na gornjem dijelu treka nema signala na mobilnim uređajima.

 

Goran i ja smo nakon odmora otišli istraživati okolicu. Našli smo viseći most koji nas je doveo na drugu stranu rijeke gdje smo mogli vidjeti bouldere (doslovno veliko kamenje na kojima penjači traže kratke ali ekstremno teške linije) dostojne najboljih svjetskih penjača.

Goran je tu iskoristio i priliku da snimi pokoji trik na kendami na lijepom kamenu pored rijeke te na mostu dok ga je pratila publika u vidu dvije rekao bih Indijke po izgledu. 

Gledajući zapjenjenu vodu dobio je inspiraciju da priča o svojim iskustvima dok se aktivno bavio kanuom te sam imao priliku saznati mnoga toga korisnog o divljim vodama. Dobro mi je došlo za pripremu za nadolazeći rafting. 
Dudh Kosi je inače jedna od ekstremnijih rijeka na svijetu po tom pitanju. Ocjene rijeka inače idu od 1 do 5, a ona čak na dijelovima ima ocjenu i 6 što zapravo znači veliku mogućnost da će se poginuti. 
Ipak, u 70. su se niz rijeku uspjeli kajacima i kanuima prvo spustiti Česi i Slovaci s visine od 3200 m, a nakon toga i Britanci s visine od 5300 m iako su oni preskakali pojedine dijelove rijeke zbog opasnosti. 

Prije večere smo imali još nešto vremena te smo se još malo prošetali selom i vidjeli nekoliko lokala sa snookerom i zapadnjačkom glazbom koji se nekako nisu uklapali u cijelu priču. Lokalci koji su ih zdušno koristili vjerojatno se s tim ne bi složili. Nedaleko su klinci igrali nogomet na priručnim golovima napravljenima od drvenih palica te je cijelo selo odavalo dojam živosti.

  

Za večeru smo nadobudno naručili dal bhat, nacionalno jelo broj jedan, koje smo planirali jesti svuda po putu. 
Naime, to je jedino jelo koje se u cijeni dobije repete, a mi smo i dalje živjeli u uvjerenju da ćemo ostati gladni na njihovoj hrani. 
Sastoji se od riže (bhat) i juhe od leće (dal), a obično se služi uz curry od povrća koje je već dostupno. Obično se to radi o kupusu, krumpiru i mrkvi. 
Repete idu po principu da u prvoj rundi daju koliko god riže i dosta juhe od leće. U svakoj sljedećog rundi je juha sve tanja ali riže i dalje daju još barem dvaput ako se iskaže želja.
Nosači su nam rekli da oni znaju jesti samo jednom dnevno, naravno dal bhat. Imaju i izreku "dal bhaat, power 24 hour". No, s visinom su i oni počeli jesti više. 

Nakon večere smo ubrzo ostali jedini stranci te smo mogli vidjeti kako nosači jedu. Naime, oni svoju hranu jedu tek nakon što stranci pojedu svoje te im naprave mjesta. Većina naravno koristi prste umjesto pribora, a kako smo još uvijek bili na niskoj nadmorskoj visini zalili su hranu prvo čajem, a onda i nekim alkoholom, bilo rakshijem (rakijom, ne bi čovjek po nazivu rekao) ili chhaangom (slično pivu) što ih je učinilo nešto glasnijima i opuštenijima.

Da ih ostavimo na miru otišli smo u hladnoću soba i toplinu vreća za spavanje jer nas je sutra čekao nešto teži dan s oko 1000 m visinske razlike, brojnim visećim mostovima, ulaskom u nacionalni park Sagarmatha (nepalsko ime za Mt. Everest) te prvo upoznavanje s jakovima u glavnom mjestu svih Sherpi - Namche Bazaru.

  

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI







AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.