Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Nepal - 1.dio - Je li stvarnost ispunila očekivanja
(Rejting 0 od 5)
Miks svega po malo
Autor: Matej Gjurković   
Četvrtak, 01 Prosinac 2016 09:53

 

Krajem osnovne škole sam mnogo čitao. Pogotovo sam volio povijesne romane koji su imali moć da me prebace u neki drugi svijet. Kako mi je mama radila u knjižnici svakodnevno sam bez puno muke mogao doći do novih knjiga.

Jednog dana je donijela knjigu Dodiri neba Darka Berljaka u kojoj opisuje svoja putovanja po Nepalu i Tibetu. 

Daleke visoke planine, rijedak zrak, Sherpe koji nose teške terete, musava ali nasmiješena djeca, jakovi i njihov izmet kao ogrjev, slani čaj s maslacem i mnogo drugih prizora su bili tako živi - kao da sam bio tamo, a ne u toplini svoga kreveta usred noći pod slabom rasvjetom gdje su jedini zvuci bili šuškanje stranica knjige te mačje predenje. Tada su mi i putopisi postali prozor u svijet, ovaj put bez fikcije.
Pročitao sam ih od tada mnogo no oni o planinama su mi bili i ostali omiljeni, a same planine mi od tada imaju nekakvu magičnu privlačnost kojoj sam tek nedavno podlegao u pravom smislu. 

Nedavno sam se vratio s putovanja u Nepal gdje sam iz prve ruke mogao doživjeti mnoge prizore iz tih knjiga i filmova te vidjeti najviše vrhove svijeta. Je li stvarnost ispunila očekivanja? Nisam siguran, no možda i meni ovaj tekst da odgovor.

  

Cilj putovanja u Nepal je trebalo biti penjanje na neki od lakših 6-tisućnjaka da se upoznamo s našim tijelima i vidimo imamo li uopće potencijala za nešto više. Vremenom su se okolnosti mijenjale, kako objektivne tako i subjektivne. U Dolomitima sam potrgao ligamente skočnog zgloba i bilo je upitno hoću li moći hodati, a kamoli penjati. Broj članova i razine njihovih vještina su se također mijenjale, kao i dostupne informacije. Tako su nam se pridružile Tatjana i Nikolina, a Aco odustao kad smo dobili informaciju da naš ciljani vrh (Pachermo) zna biti vrlo vjetrovit u vrijeme kad svi možemo ići te da postoji šansa da ga nećemo uspjeti popeti na vrijeme.
Tatjana je imala ograničenje kad najranije može krenuti, a Nikolina do kad najduže može ostati. S obzirom na sve to na kraju smo se odlučili na ležerniju varijantu odlaska na kombinaciju treka do baznog logora Everesta i treka oko Gokya te na rafting (Tatjana i ja) i kajaking (Goran) kad se vratimo u nizinu. Goran je pritom odradio lavovski dio organizacije kontaktirajući razne agencije.
 
Avionske karte zbog svih okolnosti nismo kupili u najbolje vrijeme, kojih 2 mj. prije polaska, već oko mjesec dana ranije što je imalo dvostruki efekt - platili smo nešto više za njih (Qatar - 5500 umjesto 4200 kn ili čak i manje) te smo morali u oba smjera na aerodromu u Dohi provesti više od 15 sati. 
Nikolina je krenula preko Beča dva dana ranije, a nas je 23.10. s Plesa ispratila mala ali vjerna skupina (mame i Goranova cura) kao da idemo u nekakav veliki pothvat, maltene penjati sam Everest, a ne na nešto što redovno pohode ljudi svih oblika i veličina i praktički na odmor. Ipak, proći će mjesec dana dok se opet ne vidimo!
 
Let Qatar Airwaysa do Dohe je prošao vrlo ugodno. Katar, kao zemlja s najvišim standardom na svijetu (bdp/capita: 145 000 USD) dosta ulaže u svoju nacionalnu avio kompaniju. Od osnutka 1994. godine su od dva aviona došli na preko 180, od 75 zaposlenika do preko 40000. 
Prostora za noge u avionu je bilo dovoljno čak i za mene, izbor filmova i dokumentaraca je bio više nego dobar za ovakav let, a ni hrana nije bila tako loša. 
Ruta leta je išla preko Srbije, Bugarske, Turske i originalno preko Iraka u Iran no baš je u to vrijeme započinjala ofenziva na Mosul pa smo na našim monitorima mogli promatrati kako avion zaobilazi planiranu rutu u širokom krugu prema Tabrizu u Iranu. 
Prizori krajolika, relativno visokih planina pod snijegom te ostatka nalik na pustinju su bili pojačani zalazećim suncem skraćujući put do slijetanja u Dohu.
 
Kako smo došli prekasno da bismo se mogli pridružiti besplatnom obilasku grada sve vrijeme smo morali provesti na aerodromu Al Hamad. 
Srećom, jedan je od boljih za provođenje toliko vremena jer je pušten u promet tek prije dvije godine. Sve je vrlo čisto i prilagođeno modernim vremenima s dovoljnim brojem sadržaja ali i bitnih sitnica poput utičnica za struju. 
Katarci ne štede na ničemu pa su tako terminali za besplatno surfanje nova Apple računala (neki naš komšija je stavio za pozadinu srpsku zastavu na jednom), izloženi su Lamborghiniji uz dućane u kojima bi svaka prava sponzoruša uživala, svaki od mnogo WC-a ima dedicirano osoblje koje ih drži u stanju apsolutne čistoće, a pazili su i na mirna mjesta za odmor. 
Naravno, odvojeno za muški i ženski spol no uz pokoje obiteljske iznimke. 
Katar je na glasu kao najliberalnija zemlja Srednjeg Istoka. To znači da su malo olabavili šerijatski zakon pa neće ubiti homoseksualce već će oni malo dulje vremena provesti u zatvoru. To isto znači da iako i dalje imaju smrtnu kaznu kamenovanjem nije još bilo takvog slučaja da se ona upotrijebi. 
Zanemarit ćemo pritom sistem zapošljavanja koji vrlo vjerno oponaša neke malo starije robovske sisteme. No, nešto više o Kataru u nastavku jer smo na povratku uspjeli otići na dvosatni obilazak grada. 

Nakon preskupog obroka te ugodnog druženja s prijateljom koji je išao istim letom na posao u Saudijsku Arabiju smjestili smo se u jedan od tih mirnih kutaka te pokušali ponešto odspavati prije leta. Kako smo još bili neiskusni i navikli na mekane krevete doma to nije bilo najudobnije iskustvo. Dok sam ja i dalje bio pregadljiv da bih spavao direktno na podu, Tatjana i Goran nisu imali takvih problema kad je zagustilo.

 

Let do Kathmandua u malo više od četiri sata spaja razvijenu državu budućnosti s ljudskih pravima prošlosti i strogim pravilima sa zemljom u kojoj pravila nema. Dolazak na aerodrom Tribhuvan nenaviklima je kulturološki šok. Aerodrom je malen, mračan, prepun ljudi koji se kreću u svim smjerovima i stoje u velikim redovima za vizu. Potrajalo je dok je nismo dobili, prošli imigraciju uz smiješne mjere osiguranja, kaos pri uzimanju prtljage te prve znakove labavog poimanja pravila koji su nam dali nadu da će se uvijek sve srediti uz malo osmijeha i uljudnog razgovora.

Na aerodromu smo odmah kupili SIM kartice od dva različita telekom operatora. Dobili smo informaciju da je to bolja kombinacija ako želimo dobru pokrivenost cijelim putem. Na kraju se je pokazalo da NCell svuda ima puno bolji signal od Nepal Telecoma (mreža Namaste) i da nije bilo potrebe za tim. 

Vožnja do hotela je tada bila poprilično dojmljiva. Iako je to jedna od glavnih cesta u Kathmanduu izgledalo nam je kao da se vozimo kroz ratnu zonu s obzirom na stanje zgrada i prometnice te smo brzo shvatili da u tamošnjem prometu postoje samo rijetka pravila. 
Prvo, ne živciraj se. Drugo, važno je da se kreće. 
Vozi se po lijevoj strani, nema semafora i zebri, a trake, iako iscrtane, ne izgledaju da imaju neku funkciju jer redovno vozači voze u suprotnom smjeru da bi zadovoljili pravilo broj dva. Ovi iz suprotnog smjera onda koriste pravilo broj jedan uz kočnice da ne bi došlo do sudara.
Svjetla se generalno ne pale osim radi blicanja, a oni tehnički snalažljiviji su povezali duga svjetla s trubom koja se za razliku od svjetla koristi neovisno o dobu dana kao zamjena za sve ostale funkcije signalizacije te umjesto prometne infrastrukture poput gore spomenutih semafora.
 
 
 
Vozni park je poprilično šarolik, više u smislu stanja automobila te prerada na njima nego raznolikosti modela. Taksiji redovno imaju prednja svjetla u različitim bojama, a oni veseliji imaju mnoštvo lampica po cijelom autu, a neki i rotirke. 
Uz lampice su vrlo popularne naljepnice pa su svi auti dakako "racing", "rally" ili imaju natpis nekog proizvođača sportske opreme prikladnom na njima jednako kao i na sportskoj robi koja se prodaje - dakle fejk. 
Daleko najčešći auto je maleni Maruti Suzuki, vozilo indijskog proizvođača koji je licencirao staru Suzukijevu tehnologiju. Kad se vidi širina nekih ulica po Kathmanduu jasna je njegova popularnost. 
Osim njih ima začuđujuće dosta manjih Hyundaija te su ostalo više manje vozila (terenci, kamioni) indijskih proizvođača Tata i Mahindra. 
 
S obzirom na to da su u Nepalu auti jako skupi u odnosu na životni standard, većina lokalaca se vozi motorima. Nije rijetkost vidjeti cijelu obitelj na njemu kad kupe klince iz škole. Velika je prednost što se mogu brzo provući kroz gužvu koja tamo traje od jutra do navečer kad se ipak malo pročiste ceste iako su nam se isprva i tako "pročišćene" ceste činile kaotičnima. 
Uz sve njih dodajte još rikše, bicikliste, pješake kao i neizbježne pse kojih ima na svakom koraku i koji često odluče spokojno odrijemati usred najprometnije ulice stvarajući praktično kružni tok kojem se ostatak prometa uredno prilagođava.

Nakon smještaja u hotel (Tibet Guest House) koji je srećom bio smješten u pokrajnjoj, mirnijoj ulici krenuli smo u kratki obilazak Thamela, turističkog centra Kathmandua u kojem je smještena većina hotela, restorana te dućana sa svakakvom šarolikom opremom, od suvenira, pašmina i odjeće do nezaobilazne opreme za treking i hrpu fejk stvari. 

U počecima, u 70-ima su se stranci većinom okupljali u tzv. Freak Streetu blizu glavnog trga Durbar gdje su tada carevale ekstremno niske cijene svega - od smještaja, hrane i pića do raznih opijata koji su prizivali posebnu skupinu ljudi po kojima je ulica i dobila ime. Danas "freakovi" robu mogu dobiti skoro na svakom uglu. Nakon što sam se vratio s planine s trotjednom bradom skoro da se nisam mogao prošetati više od par minuta da ne bih dobio ponudu za hašiš ili nešto slično.
Nije trebalo puno da se priviknemo na kaotični promet te smo ubrzo hodali posred ulice među motorima i autima mimoilazeći se na par centimetara. I uz sav taj kaos nismo nijednom vidjeli nikakvu nesreću ili nezgodu.
Iz gore spomenute knjige mi je jedna od najdojmljivijih bila fotografija razvodnih stupova za struju i klupko koje se činilo nemoguće održavati. Da se po tom pitanju ništa se nije promijenilo najbolje se vidi na, našem hotelu bliskom, kružnom toku Chhatrapati u centru kojeg je paviljon na čijem krovu se isprepliće mnoštvo žica koje zajedno čine noćnu moru svakog električara.
 
 
Ceste su osim u samom centru Thamela rijetko asfaltirane pa mnoštvo vozila diže ponekad guste oblake prašine koje maramu za prekrivanje lica čine nezaobilaznim komadom opreme za preživljavanje. Lokalce to ne sprječava da prodaju razne prehrambene proizvode direktno na izvoru prašine. 
Još bih nekako i tolerirao za povrće, no često su to bile i slane i slatke slastice te još gore meso koje stoji izloženo bez ikakvog hlađenja. 
S obzirom na to da su temperature za našeg boravka bile između 20 i 25 polako smo gubili apetit za njim dok u visinama praktički nismo postali vegetarijanci.
 
Najveće iznenađenje mi je bilo odsustvo neugodnih mirisa osim u par iznimki. S obzirom na sve, nečistu vodu, prašinu i općeniti kaos očekivao sam živopisnije mirise nalik na one iz Indije, koju sam doduše dosad upoznao samo kroz priče drugih.
Nepalci se, bez obzira na ponekad skromne uvjete za higijenu, drže poprilično urednima i čistima. Kako dolje u gradu tako i gore u planinama.
 
Ponuda restorana u Kathmanduu je daleko bolja od one u Hrvatskoj. Može se birati između skoro svih nacionalnih kuhinja. Često se događa da strance Nepal očara, nađu lokalnog partnera/icu, te onda donesu dio svog starog u novi dom. Tibetanski, indijski, japanski, korejski, izraelski, američki, talijanski, španjolski i ostali restorani pozivaju gladuše stigle s planina u svoje okrilje vrlo uspješno.
Isprva smo imali želju za azijskom kuhinjom koja je polako isparavala kako su dani prolazili. Prvu večer smo tako završili u tibetanskom restoranu s finom hranom, miksom tibetanske s tamošnjom kuhinjom naroda Newar.
 
Newari su jedni od mnogih naroda u Nepalu u koje se govori preko 120 jezika. Najviše ih živi na području doline Kathmandua te u Pokhari, drugom najvećem gradu. Pripadnika najpoznatijeg nepalskog naroda Sherpa kojeg svi poistovjećuju s Nepalcima ima zapravo vrlo malo, oko 150 000, u naciji od oko 26.5 milijuna ljudi. 

Česta zabluda je i da je Nepal isključivo planinska zemlja s hladnom klimom. Naprotiv, većina ljudi živi u nižim predjelima s tropskom i suptropskom klimom. Nepal, tri puta veći od Hrvatske, je izduženog oblika s oko 800 km u smjeru istok-zapad te 200 km sjever-jug koji je podijeljen u slojeve po visini i klimi. Tek je gornjih 50-ak kilometara na ozbiljnijoj visini koja je omogućila Nepalu da bude zemlja s najviše 8-tisućnjaka na svijetu, čak 8 od 16 koji su pritom svi u top 10. 

Nakon fine klope i čajeva uz malo pretjerivanja u ljutim umacima i papričicama s moje strane malo smo odspavali prije zadnjeg dana prije leta za Luklu u kojem smo trebali obaviti mnogo stvari, od sređivanja agencija za trek i rafting te nabavka opreme i lijekova koji su nam nedostajali.
Pravi izazov je bio pronaći sva ta mjesta u gradu iako se radilo o kilometar-dva zračne udaljenosti od hotela. Naime, adrese tamo zapravo i ne postoje nego se sve svodi na pronalaženje po opisima i srećom u zadnje vrijeme putem mobilnih aplikacija. 

Na prvi pogled uredi agencija nisu ulijevali povjerenje kao ni ljudi za pultom no ubrzo smo promijenili mišljenje. Nepalci su zapravo vrlo poslovni i ugodni te se s njima lako sve dogovoriti. Tako smo u jednom navratu dvaput promijenili mišljenje kojim busom bismo htjeli ići nakon što su karte već bile rezervirane na što bi većina hrvatskih zaposlenika u najmanju ruku preokrenula očima. Nepalac je to odradio s iskrenim osmijehom kao najnormalniju stvar dok nam se ispričavao za još jedan nestanak struje koje nas je sve skupa ostavio u mraku.

Nakon sređivanja tih formalnosti krenuli smo u nabavku opreme. Na prvi pogled Thamel je raj za kupovinu planinarske opreme. Svuda su dućani s ruksacima, jaknama i ostalom robom sa zvučnim markama. Vrlo brzo se shvati da je sva ta roba u svim dućanima ista, fejk i nepouzdane kvalitete te se za nju treba još i cjenkati za svaki komad. North Face kapa koju sam ponio iz Hrvatske je lako mogla biti jedini NF original u cijelom Kathmanduu iako svaki od tisuća dućana nudi na stotine artikala s tim nazivom. Stoga, uvriježio se naziv North Fake za takve proizvode. Često smo nailazili na smiješne kombinacije poput replike popularnih Salomon Speedcross tenisica s natpisom Adidas ili npr. Marmot originalnu etiketu na Mammut jakni.

  

Bolji izbor od takvih dućana se pokazala Shona, dućan kojeg vodi Australac koji se oženio za Nepalku, trajno naselio i pokrenuo posao s proizvodnjom pernate odjeće i opreme. Sve je vrlo transparentno s fiksnim cijenama za svaku razine opreme. 
Srećom, prvi put kad smo bili u dućanu je bio i vlasnik prisutan te smo se podosta zapričali o svemu i svačemu jer je čovjek iskusni alpinist i planinar koji je popeo i nekoliko vrhova od preko 7000 m. 
Uz prijateljski i vrlo pošten odnos dobili smo najbolje informacije oko toga što nam treba, a što ne. Za svaki komad opreme nas je pitao kakva nam razina kvalitete treba ili nam je sam ponudio svoje mišljenje. Za stvari za koje nam je bilo svejedno poput štapova ili navlačnih hlača smo dobili odlične cijene za ne tako odličnu kvalitetu. Točno ono što nam je trebalo!
Četverosezonske vreće za spavanje te pernate jakne koje smo tamo kupili su se pokazale odličnima na treku, a cijene su za tu kvalitetu stvarno bile jako dobre, po 10000 NPR, nešto preko 600 kn, odnosno oko 350 kn za jakne. Za usporedbu moja pernata Montane jakna je kupljena na popustu od 50% za 1100 kn, a nije ništa toplija. Jedina razlika je u završnoj obradi i nešto većem komforu. Pernate vreće za spavanje te kvalitete su u Europi od 300 EUR na više. 
Sličan odnos cijene i kvalitete smo postigli i s originalnim Black Diamond zimskim rukavicama. No, to je bila jedinstvena prilika jer sva originalna strana oprema košta više nego na Zapadu.
U običnim dućanima s fejk opremom se može proći i još dosta jeftinije no kvaliteta same opreme je vrlo upitna te treba biti pažljiv. Možda ni to nije loša opcija ako se ne planira tu opremu koristi u budućnosti ili u zahtjevnim uvjetima iako je u tom slučaju jeftinije unajmiti vreću za spavanje ili jaknu za 1-2 dolara na dan.
Kao primjer cijena fejk robe, za povratak smo kupili North Fake transportnu torbu od 120 L za 16 USD (originalna cijena 175 USD) i to smo je ponešto preplatili jer je bila dio dogovora za jednu drugu stvar. Torba kao torba. Odradila je svoj posao.
 
Nakon što smo sredili opremu imali smo još jednu veliku stavku za obaviti - kupovinu lijekova. Naime, doma smo napravili detaljnu i opsežnu listu lijekova koje trebamo nositi sa sobom. 
Za dosta tih lijekova kod nas treba recept, a neki se ni ne mogu tako lako dobiti. Nepal, a pogotovo Kathmandu je raj za kupovinu lijekova. Ne treba recept, a cijene su daleko manje nego u Europi.
 
Lista je uključivala antibiotike raznih vrsta, jače i slabije, za dišne ili probavne organe, lijekove protiv ovakvih i onakvih proljeva, laksative, medicinski ugljen, lijekove za visinsku bolest i tablete za pročišćavanje vode. 
Nekima se činilo da smo možda preoprezni no na kraju je ispalo da smo dobar dio tih lijekova (po)trošili. Liječnika gore ima samo na par mjesta i upitna je opskrbljenost lijekovima te je bilo bitno da se sami možemo pokrpati do silaska.
Blizu našeg hotela, od kružnog toka prema trgu Durbar vodi ulica u kojoj je svaki drugi izlog ljekarna. Prisjetimo se, to je ona razrovana ulica s oblacima prašine. Događalo nam se da uđemo u ljekarnu, čikica uzme ljestve, popne se do neke police, uzme kutiju, otpuhne 2 cm prašine s nje da uopće vidi što piše i onda nam slavodobitno objavi da ima to što tražimo. 
Zanimljivo mi je bilo kako bi onda uvijek otvorili kutiju i nudili samo jedan blister tableta. Tamo valjda nitko ne kupuje cijelu kutiju. To je iz naše perspektive još čudnije jer su cijene lijekova stvarno mizerne. Npr., pakovanje Diamoxa, lijeka za visinsku bolest je 1.5 USD, a još jačeg Deksametazona samo 1 USD.
Najpovoljnije i najopskrbljenije mjesto za kupovinu lijekova je ljekarna u sklopu besplatne bolnice blizu kružnog toka s lijeve strane. Cijelu vreću raznih lijekova smo platili oko 10 USD. Što bismo u Hrvatskoj za taj novac uspjeli dobiti? 
Nakon što smo i to obavili nismo imali puno vremena za obilaženje grada pa smo umjesto plaćanja upada na trg Durbar (10 USD - puno hrane!) obišli okolne uličice uz poglede na palače i hramove na samom trgu. 
Durbar zapravo znači dvorište kraljevske palače, a označava prostor oko samih palača koji su najčešće prepuni raznih hramova radi kojih ponekad Kathmandu zovu i gradom hramova. 
Potres iz 2015. godine je najrazorniji učinak imao upravo u starim jezgrama grada. Zašto u množini? Zato što Kathmanduu nije bio jedino kraljevstvo u dolini. Ostala, poput Bhaktapura te Patana također imaju svoje Durbar trgove koji su također osjetili posljedice potresa. 
No, obilaskom pokrajnjih uličica smo iz prve ruke mogli vidjeti da nisu hramovi jedini nastradali. Običnim ljudima, koji su i prije živjeli u nehumanim uvjetima, je nakon potresa još gore. Tu i tamo se i dalje vide hrpetine cigala, a najbolji pokazatelji potresa su često drvene grede kojima stanovnici zgrada pokušavaju osigurati da s njima ne završe posred ulice. Na prvu smiješni prizori zapravo to nimalo nisu. Ljudi se samo snalaze kako mogu i umiju. A tamo se stvarno moraju snalaziti. Ulazi u neke stanove su izgledali poput ulaza u štale ili pseće kućice, mračno, vlažno i negostoljubivo, a kroz rijetke prozore smo mogli vidjeti da se većinom radi o jednoj prostoriji u kojoj živi cijela obitelj. 
Takve prizore nisam fotografirao jer mi je bilo neugodno, kao da bih ukrao ljudima i to malo što im je ostalo, prvenstveno njihovo dostojanstvo. 

Radoznalost Nepalaca smo imali priliku upoznati dok smo čekali Nikolinu na jednom od ulaza u Durbar. Goran je izvukao kendamu, japanski sportsko-žonglerski rekvizit te je počeo raditi trikove. Ubrzo se je okupilo mnogo radoznalih ljudi te su s osmijehom na licu pratili trikove. Oni hrabriji su se i sami okušali. Cijela scena je bila zanimljiva. Pored starih hramova razrušenih potresom, tržnice na kojoj lokalne kumice i kumovi prodaju različite grahorice i ljute papričice, dok hrpetina ljudi i poneka sveta krava prolaze uskim prolazima, skupina odraslih ljudi s različitih strana svijeta i iz različitih kultura se igraju i zabavljaju kao mala djeca - zajedno. 

Ispočetka sam što se tiče hrane bio jako oprezan. Voda u Kathmanduu bez pročišćavanja nije za pijenje te se lako može dogoditi da se dobije povrće oprano u njoj što garantira veselu noć ili više njih na WC-u. 
Pošto smo sutradan letjeli za Luklu nisam si htio dozvoliti probleme no ipak je prevladao spontani dio ekipice te smo kupili hrpu ulične hrane na mjestu gdje nijedan bijelac nije zakoračio neko dulje vrijeme. Po cijeni od 50 NPR, dakle oko 3 kn, su se mogle dobiti lijepe porcije lokalne hrane poput momosa. Momo je tijesto (knedla? tortellini?) punjeno u originalu mesom (buff, ili vodeni bivol), sirom ili povrćem te vrlo popularno u tom dijelu svijeta. Originalno je iz Tibeta, a može biti kuhan ili pržen. 
 
 
Uz to smo uzeli i neka neidentificirana jela, od kojih je jedno nažalost bilo najodvratnije meso koje sam u životu probao. Kako smo sjedili nedaleko mjesta na kojem smo kupili hranu budili smo znatiželju kod lokalaca. A možda su samo gledali kad će nas potjerati na WC. 
Srećom po ostale, a nesrećom po mene, jedino sam ja imao nekakve posljedice, iako ne drastične. Svejedno, hendlanje probave mi je sljedeći dan bilo napetije od samog slijetanja na najopasniji aerodrom na svijetu, kako neki tvrde, u Lukli.

 

No, o tome kao i početku treka do baznog logora Everesta u sljedećem nastavku. 

  

 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI







AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.