Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Dalibor Keča:: Moj prvi ironman
(Rejting 5.00 od 5)
Ironman
Autor: Dalibor Keca   
Utorak, 22 Srpanj 2008 01:00
Završiti ironman ispod 10 sati činilo mi se teškom misijom, ali nikako nemogućom. Svjestan vremena i truda koji treba uložiti (uz svakodnevni posao) da bi se trku završilo što bezbolnije i u solidnom vremenu, teško se bilo odlučiti na prijavu. Odluka je pala. Prijava je uplaćena i cilj je postavljen. 9h59. 13. 07. 2008 je postao dan D. Čak smo i vrijeme djelili na ono prije 13. 07 i ono poslije. Nazvali smo ga - prije i poslije Krista.
Noć. 4h30 ujutro. Buđenje. Adrenalin. 5h30 sunce izlazi, mi ulazimo u tranziciju. 6h20 stojimo u redu za wc. 6h50 - 2796 ljudi u crnom stisnuti kao pingvini na obali jezera Worthersee. Vrijeme sporo prolazi. Dvije minute do starta. Puls 115.

Gledam likove oko sebe i razmišljam kako bi bilo kad bi svu tu količinu adrenalina svih 2796 ljudi smjestili u jednu osobu.



Najednom počinje ušetavanje u vodu. Nisam čuo znak za start, a već sam dobio par dobrih udaraca.

Tako je započelo jedno (ne)uobičajeno ljetno nedjeljno jutro.

Ipak, cijela priča je započela puno ranije. Iako ideja postoji već duži niz godina, s obzirom na moj triatlonski staž, odluka je pala prije nekih godinu dana na poticaj Nenada Blagusa. Premotavajući snimku iz 1997. sa Hawaja, sa žarom u očima, došli smo do zaključka - to je to. To želimo. Svjestan vremena i truda koji treba uložiti (uz svakodnevni posao) da bi se trku završilo što bezbolnije i u solidnom vremenu, teško se bilo odlučiti na prijavu.

Odluka je pala. Prijava je uplaćena i cilj je postavljen. 9h59. U tom trenutku (a i danas) završiti ironman-a ipod 10 sati činilo mi se teškom misijom, ali nikako nemogućom. 13. 07. 2008 je postao dan D. Čak smo i vrijeme djelili na ono prije 13. 07 i ono poslije. Nazvali smo ga - prije i poslije Krista.



Pripreme su počele. Samo smo trebali trenirati ko konji, po kiši i zimi, na vrućini i vlazi, spavati na vrijeme, paziti što jedemo (ja izgubiti planski 6 kila), biti nervozni mjesec dana prije trke i vjerojatno jos puno toga. Volimo sport, neće biti teško.

Kao što sve lijepo prođe brzo, tako je tih godinu dana proletjelo u trenu, i gotovo sve po planu, da bi se jednog jutra kao zombiji probudili u apartmanu u Klagenfurtu u 4h 30. Par sati poslije našli smo se usred jezera u kojem se toga dana našlo više ljudi nego bilo koji drugi dan u godini. Ironman je bio pred nama, finish samo 10 sati daleko.

I tako stojim među hrpetinom ljudi čekajući da borba počne. Koliko god ljudi vas okruživalo u tom trenu, osjećate se potpuno sami. Tu svatko ratuje sam. Nakon šore u prvih par stotina metara, izborio sam se za svoj mali komadić jezera, još samo povremeno dobijajući udarac u rebra, glavu i slično. Iz visine smo izgledali kao jato ptica u letu. Komentator na Hawaima je prije kojih 11 godina primjetio: "Najljepši start u bilo kojem sportu - ironman - 3000 mašućih ruku i nešto manji broj nogu.. Ovdje je taj broj bio za par tisuća više. Put dug 3800 metara. Plivanje kao najkraća disciplina je prošlo brzo, ulaskom u 800 metara dug kanal, plitak do pasa, okružen tisućama urlajućih gledatelja. To je bilo zagrijavanje, samo uvod u ono što slijedi, 180 km bicikla.



Bez obzira na pljuskove u prvom djelu staze, bike je prošao odlično. Staza je bila teža nego što sam mislio, a opet smo ju vozili bolje nego što smo planirali. Ipak su svi oni dugi i intenzivni treninzi pokazali svoju snagu do samog kraja bicikla. Za one koji vole konkretne brojke, bike staza je na mom i Blagusovom pulsmetru identično izmjerena 177,8 km, a uspona po krugu na službenim stranicama piše 800m, a mi izmjerili 1566m ukupno. Jako rijetki su ravni djelovi, puno hupsera i brdašaca, sa dva malo duža brda i puno blagih spusteva, tako da se mogla napucavati prosječna brzina.

Sudac u prugastoj majici je svako malo prozujavao na svom motoru pored mene djeleći crne kartone (4 min u boxu) svakom ko se zaletavao na tuđi kotač. Vidio sam ih najmanje 5 podjeljenih, a mislim da ih je podjeljeno ukupno oko 50-tak. Povremeno su stvarane gužve, tako da se tolelerirala vožnja na kojih 5 - 7 metara.

Silaskom sa bika, pretvorio sam se u malu patkicu i prozborio sam sebi: "Kaj je ovo?" gledajući u svoje noge. No trkački osjećaj se vratio nakon kojih 200-tinjak metara, a nakon kilometar kao da i nisam radio ništa prije trčanja.

42 195 metara - impresivna brojka, no dužina je memorirana u mišićima..

Ulazak u cilj - kroz svaki atom tijela vam prolaze trnci. O tome se teško piše. Prvi zaključak - "Pa ovo i nije tako teško, bio sam umorniji poslije čistog maratona i nekih kraćih triatlona". Iste sekunde sam znao da ću to sve jednom prilikom ponoviti.



Ubrzo nakon trke smo počeli raspravljati koliko bi nam falilo za slot za Hawaie, nekih 20-30 min, no brzo smo skrenuli temu na nešto drugo, jer treba pustiti da se dojmovi slegnu.

5 Hrvata, 5 odličnih rezultata.

Dejan Patrčević nam je pokazao što može u dugom triatlonu. Vrijeme 8h 28min govori samo za sebe. Svi oni koji trče dobro znaju što znači vrijeme maratona 2h 48min, a još ako slučajno odvoziš 180 km prije toga.. Strašno.



Nenad Blagus je napravio odličnu trku 9h 30 min, sve po planu i pulsu, bez greške (osim što je išao 20-tak min brže!), a ostavio je i dosta prostora za još bolji rezultat. S obzirom da je 2 dana prije trke stavio nove karbon kotače s tabularima (na kojima nikada nije vozio), promjenio položaj sica, stavio aero bidon sa slamkom (iz kojeg nikad nije pio), sve je prošlo savršeno. Osim što ga je slamka piknula skoro u oko dok se spuštao na aerobar, sreća da je imao sunčane naočale! I da, ulaskom u cilj obukao je majicu sa velikim natpisom "Zinka reci DA", noseći u džepu prsten koji je prošao svu patnju ironmana. Svaka čast stari!



Josip Živković rušio vlastiti veteranski rekord. 9h 48 min. Demonstrirao nam svoju moć na biciklu, i pokazao koliko je dobro spreman za duge i zahtjevne utrke. Hvala mu na svim savjetima, na ironman brifingu par dana prije trke i na pozitivnoj nervozi koju nam je ulijevao pri svakom našem razgovoru.

Boris Cvilinder ostvario vrijeme točno u minutu onako kako je predvidio. Vrlo zanimljivo. Ko zna što planira predvidjeti za iduću godinu.

I moja malenkost, odlična trka, slabije plivanje (moram biti kritičan), dobar bicikl i jako dobar osjećaj na trčanju. Još da mi se želudac nije oko 20-tog km posvađao sa onih 9 pločica powerbara i 10 gelova koje sam pojeo do tada, tjerajući me da svakih par km tražim prigodno grmlje.. Ah, morat ću probati još barem jednom.



I za kraj: hvalaaa definitivno najglasnijoj i najmnogobrojnijoj kockastoj publici, koja nas je ubrzavala, dizala adrenalin i stvarala trnce na koži svakim prolaskom pored nje! Hvala djevojci Ivi, sestri Marini, Kreši koji je rezultate u stopu pratio preko neta, Vanji, Heleni, Aniti, Josipu junioru - malom genijalcu koji nam je face skidao u dlaku, Zinki, čitavoj Borisovoj mnogobrojnoj ekipi, Dejanovom učitelju joge i njegovoj curi, Pavao Vlaheku i njegovoj curi, Tanji Kraljić bez koje nitko ne bi znao što se događalo u Klagenfurtu.. Hvala Marijanu Pedišiću čiji se glas čuo iz daljine...

Vidimo se u Poreču!
 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI











AS Forum!AS Oglasnik!

MARKETING

Istina o skijanju

Istina o skijanju
Napokon možete na jednom mjestu saznati sve skijaške i borderske tajne koje su vas uvijek zanimale, a nitko vam ih nije znao ili htio reći.

Rubrike

KontaktMarketingArhivaSitemapNaša misijaDream TeamZa nas pišuRiječ uredniceDrugi o namaNajbolji od najboljih
Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.