Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Kristijan Curavić:: Granice su tu da se pomiču
(Rejting 5.00 od 5)
Ronjenje na dah
Autor: Tomica Šćavina   
Utorak, 26 Rujan 2006 16:28
Sa šesnaest godina sam odlučio napraviti jedan zaron jako duboko, van mojih mogućnosti. Inspiriran filmom Big Blue, odlučio sam to napraviti uz pomoć utega, jer je tako puno lakše. Nisam imao uteg, ali sam zato imao sidro. Prijatelj i ja otišli s brodom daleko na pučinu gdje sam ja, sa sidrom u rukama, ušao u more, dok je moj prijatelj držao konopac koji je, na moj znak, pustio. Tako je, po prvi put, započeo moj put u dubinu. (...) Prije pedeset godina, svi su bili uvjereni da tijelo ne može ići dublje od 30 metara, pa se ta granica pomakla na 50 metara, a sad smo blizu barijere od 200 metara, tako da u biti – gdje je granica? Granice nema, granice su tu da se pomiču.
Kristijan Curavić, rođen na Krapnju, malom otoku u šibenskom arhipelagu, prvi neslužbeni hrvatski rekord u ronjenju na dah s utegom postavio je 1997. Svjetski rekord u ronjenju na dah postavio je 2003., zaronivši pod led na dubinu od 47 metara u Bunnefjordu pokraj Osla. 2004. je zaronio ispod leda na norveškom jezeru Djupvatnet na dubinu od 50 metara. Nedavno, tridesetogodišnji Kike postao je prvi čovjek koji je roneći na dah postavio svjetski rekord pod ledom Sjevernog pola. 19. travnja 2005. godine, na temperaturi zraka od oko -50°C i vode od -2°C, zaronio je na 51 metar dubine.



Kada i kako je započeo tvoj interes za ronjenje?
Sve je počelo još jako davno, sa četiri i pol godine kada još nisam znao plivati. Imao sam neki drveni brod i otišao sam se igrati na more. Do tada sam taj brod stalno vukao po ulici i postao sam znatiželjan kako bi se održavao na moru. Otišao sam na rivu, stavio ga u more i vukao s jedne na drugu stranu, sve dok se nisam poskliznuo i pao. Bio sam jako mali, imao sam možda oko metar, a na mjestu gdje sam pao, more je bilo duboko nekih dva i pol metra. Počeo sam tonuti prema dnu, okrenut leđima prema dolje. Probao sam plivati, ali nije mi išlo. Gledao sam oko sebe, sve je bilo plavo-zeleno i… bilo je super! Nije bilo nikakve neugode, boli ili osjećaja gušenja. Potonuo sam i ostao mirno ležati na dnu da bih nakon nekoliko minuta sam pao u nesvijest zbog pomanjkanja kisika. Jedan prolaznik koji se našao u blizini vidio je kada sam pao i izvukao me vani. Bio sam na neki način mrtav, pružili su mi prvu pomoć i na kraju je sve prošlo bez ikakvih posljedica na moje zdravlje, što je kod takvih incidenata prava rijetkost. Imao sam dosta sreće. Nakon toga sam morao naučiti plivati. Kad živiš na Krapnju normalno je da sa 5 godina znaš plivati. Uskoro sam dobio peraje i masku i primijetio da mi lakše ide kada sam pod morem, nego kada sam na površini. I tako je počelo…



Kada si počeo svjesno mjeriti vrijeme i dubinu ronjenja?
S deset godina sam počeo svjesno mjeriti vrijeme, a s trinaest sam već ronio na 25 metara. Sa šesnaest godina sam odlučio napraviti jedan zaron jako duboko, van mojih mogućnosti. nspiriran filmom Big Blue, odlučio sam to napraviti uz pomoć utega, jer je tako puno lakše. Nisam imao uteg, ali sam zato imao sidro. Prijatelj i ja otišli s brodom daleko na pučinu gdje sam ja, sa sidrom u rukama, ušao u more, dok je moj prijatelj držao konopac koji je, na moj znak, pustio. Tako je, po prvi put, započeo moj put u dubinu. Odjednom sam se zaustavio. Sidro je prestalo tonuti i prvo što mi je prošlo kroz glavu je da se uže na brodu za nešto zakačilo ili da se zapetljalo. Pomislio sam da ne mogu biti dublje od nekih 20 metara. U stvari, uže nije zapelo, nego ga je ponestalo. Pogledavši na dubinomjer malo sam se šokirao, jer sam se našao na dubini od 50 metara. Zapitao sam se - što sad? Visio sam na tih 50 metara i gledao oko sebe. Sa šesnaest godina, 50 metara je zaista iznenađujući rezultat. Najprije se uopće nisam mislio vratiti gore, jer se na takvoj dubini količina CO2 zbog pritiska smanji i izgubiš osjećaj da trebaš disati. Nakon nekog vremena sam ipak odlučio krenuti prema gore, ali sa snažnim osjećajem da ću se morati vratiti u dubinu. Nisam znao da li da plivam ili da se vučem po konopu, tako da sam iskombinirao nešto – malo sam se vukao rukama, pa malo plivao. Došao sam na površinu bez nekih ozljeda i posljedica i zaista me začudilo kako mogu bez ikakvih priprema tako duboko roniti. To je bilo jedno od mojih najugodnijih iskustava u mladosti…



Kako i kada je ta privučenost dubinom postala tvoja profesija?
Nakon dvadesete godina, kada sam završio vojsku i ronilačko školovanje u Oslu, gdje sam proveo dvadeset godina života, shvatio sam da nakon svog tog školovanja i raznih tečajeva još nisam bio našao sebe. Stalno sam u ronjenju tražio nešto opasnije, teže, nešto što će me motivirati za postavljanje još većih ciljeva. Tako da sam se, kada sam imao dvadeset i jednu godinu, odlučio ostaviti svega, uključujući i ronjenje i početi sa profesionalnim ronjenjem na dah. Rekao sam sebi – idem u utrku, idem obarati rekorde. I, evo, već sam devet godina u tome.

Kako izgledaju tvoji treninzi?
Trenutno nemam ništa u vidu prije kraja ove godine, tako da sad malo treniram trčanje, malo plivanje, malo zadržavanje daha u bazenu, malo ronjenje. Prije rekorda, zavisi o kakvom natjecanju je riječ, radim neke specifične pripreme koje, osim ovih običnih treninga, uključuju i tehnike disanja, a prije samog pokušaja obaranja rekorda i vizualizaciju zarona. Tehnike disanja su te koje te smiruju i smanjuju brzinu rada srca. Par godina sam se bavio jogom, ali kad se previše toga skupi, nemaš više vremena za sebe, tako da jogu trenutno ne koristim. Postoji jedan čitav ritual koji obavljam prije natjecanja - zaron na desetak metara, pa tehnike disanja, pa zaron na nešto veću dubinu i tako dalje…



Kada kreneš prema dolje, što se događa s mislima?
Misli, prije nego uđeš u vodu, nakon što zaroniš par puta ili kad pokreneš taj glavni zaron, kao što se događa u mom slučaju, same nestaju. Skoncentriran si samo na silaženje, na plivanje u dubinu, na tehniku plivanja, na izjednačavanje pritiska. Ulaziš u jedan drugi ambijent u kojem se organizam automatski rješava nepotrebnih stvari, kao što su misli. Kad ti se smanji broj otkucaja srca, onda si puno mirniji, kada si mirniji onda ne razmišljaš puno, tako je da to sve u jednom krugu koji se počne stvarati već nakon par metara dubine. Mislim da bi s glavom punom misli bilo nemoguće zaroniti na neku veću dubinu. More sve to na jedan način filtrira…

Što se događa s emocijama kao što je, na primjer, strah. I one nestaju?
Događa se isto što i s mislima… Sve to nestaje, gubi se, ulaziš u jedan poseban trans.

Može li se to usporediti s nekom vrstom duboke meditacije?
Ne, to je sasvim drukčije. Meditacija je jedna stvar, a ovo - odlazak u dubinu, pod tim pritiskom, uz usporavanje otkucaja srca… To je jednostavno kao da više nisi pri sebi. Ulaziš u jedan stadij gdje više ne osjećaš ruke, noge i tijelo, nego samo glavu. Jedno mentalno stanje, kao prije rođenja. Tu si, ali nisi tu. Ne može se usporediti ni sa čim.



Jeli tako učestalo riskiranje života promijenilo tvoj odnos prema smrti?
Ne riskiramo mi glavu baš toliko kao što se misli. U zadnjih pet godina smo imali samo jednu smrtnu nezgodu, što je jako malo. Većina sportova ima više smrtnih nezgoda. U stvari, opasnost nastupa dok treniraš, ako treniraš sam. Na natjecanjima je dosta sigurno, jer je popraćeno sa sigurnosnim roniocima i kamerama.

Iskustva koja imaš su, doslovno – duboka. Mijenjaju li te ona kao osobu?
Već sam dugo godina u tome i to me na puno načina promijenilo. Postao sam svjestan da je život krhak i da mi ne možemo tu puno toga kontrolirati, kao što mnogi misle da možemo. Bavljenje ovako jednim ekstremnim sportom te potakne na razmišljanje o tome što je važno u životu. Naučiš cijeniti neke stvari koje su stvarno vrijedne, kao, recimo, prijatelje. Razvijaš se u bolju osobu i mijenjaju se tvoji životni principi. Možda me u nekim stvarima promijenilo i u negativnom smislu, zato što je za mene ovo čime se bavim toliko ozbiljno i toliko dajem sebe u tom sportu, da sam na kraju i ja počeo od drugih zahtijevati da daju jednako toliko, a to je nemoguće uskladiti. Recimo, ako ja svom radu pristupam sa stopostotnom predanošću, a neki drugi ljudi s kojima sam u tom poslu tako ne razmišljaju, treba znati prepoznati tu granicu između sebe i drugih.



Koliko je u free diving-u važna tjelesna, a koliko psihička snaga?
Mislim da su fizička i mentalna snaga dvije različite stvari, ali ne mogu jedna bez druge, tako da ponekad, dok treniraš, kad si u nekim teškim fizičkim uvjetima, potrebno je odvojiti mozak od tijela i tu mentalnu snagu od fizičke snage. Tijelo je samo jedno sredstvo, jedan alat, a ono što upravlja tijelom: motivacija, volja… Sve to dolazi iz glave. Možeš biti u super formi, ali ako nemaš unutarnje snage, ne možeš nikud.

Gdje su, po tvom mišljenju, granice tih dostignuća?
Prije pedeset godina svi su bili uvjereni da tijelo ne može ići dublje od 30 metara, pa se ta granica pomakla na 50 metara, a sad smo blizu barijere od 200 metara, tako da u biti – gdje je granica? Granice nema, granice su tu da se pomiču. Kako bi se postigle veće dubine, mijenjaju se i tehnike treniranja. Sve se to razvija. Ljudsko tijelo je jedan organizam kojim se pomoću posebnih tehnika adaptiranja može doći do maksimuma. Da ste prije pedeset godina nekome rekli da ćemo danas moći ići ovako duboko, nitko vam ne bi povjerovao. Isto tako, danas se dubina od 300 ili 400 metara čini nedostižnom, ali u stvar, činjenica je da se ljudsko tijelo može adaptirati na svašta. Jacques Mayole, kada sam ga upoznao na Sardiniji 1998. godine, rekao je da će ljudi jednog dana zaroniti na 300 metara. Mayole je shvatio da granice u biti ne postoje. Mi smo ti koji si postavljamo granice. On je dosta istraživao. Napisao je i jednu knjigu koja se zove Homo delphinus koja je vrlo interesantna. Čak je pronašao i neke kukce koji žive na kopnu, a rone na više od 150 metara. Stvar je samo u adaptaciji tijela. Recimo sada, kada se ide dublje od 130 metara, ne izjednačava se pritisak u ušima, nego se pušta voda u sinuse. Tko zna kakve će još tehnike iskrsnuti.



I to, čini se, kao i sve ostalo, evoluira.
Da, baš tako, sve to evoluira, tako da bi bilo interesantno kada bi znanstvenici počeli pratiti i testirati ronioce koji se time bave. U biti, osim što nam se tijelo pomoću treninga bolje adaptira na dubinu, ne bih rekao da smo mi koji se bavimo time nešto drugačiji od drugih. Ja držim tečajeve ronjenja na dah i imao sam na tečaju ljude koji nisu mogli zaroniti ni na 10 metara, a nakon tečaja su išli na 30, jer su se u samo pet dana koliko traje tečaj, uspjeli adaptirati na pritisak. Čak je jedan polaznik tečaja zadržao dah 6 minuta. 6 minuta je prije osam godina bio svjetski rekord, a sad to tečajci rade!

Ako razmišljaš kako je 180 metara rekord u ronjenju na dah i ako sebi u glavi nabrojiš deset razloga zašto je nemoguće premašiti 180 metara, onda taj rekord sigurno nećeš oboriti. Ali, ako pomoću neke nove tehnike ili nove spoznaje na neki način makneš tu barijeru, onda ta dubina postaje moguća.


 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI







AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.